Događanja

Studijsko hodočašće Hrvatskim zagorjem

Župljani župe Blažene Djevice Marije Snježne osnaženi umirovljeničkom udrugom "Super bake" zajedno sa svojim župnikom i rektorom Nacionalnog svetišta svetog Josipa, mr. sc. Antunom Senteom, ml., hodočastili su u utorak 8. svibnja 2018. godine u Hrvatsko Zagorje.

Župljani župe Blažene Djevice Marije Snježne osnaženi umirovljeničkom udrugom "Super bake" zajedno sa svojim župnikom i rektorom Nacionalnog svetišta svetog Josipa, mr. sc. Antunom Senteom, ml., hodočastili su u utorak 8. svibnja 2018. godine u Hrvatsko Zagorje.Tom prigodom posjetili su lepoglavsku župnu crkvu i "Ekomuzej čipke i čipkarstva", župnu crkvu i dvorac u Svetom Križu Začretju te župnu crkvu u Zaboku.

Zajedno sa župljanima Blažene Djevice Marije Snježne i njihovim duhovnim pastirom mons. Antunom uputila sam se na studijsko hodočašće Hrvatskim Zagorjem. Neki kažu da je to studijsko putovanje. Drugi da je studijsko hodočašće. Postoji li razlika?! Za mene je putovanje avantura u koju ulazim s određenim očekivanjima i od koje očekujem nešto neobično, nešto drugačije, adrenalinski izazov, avantura u koju se upuštam nakon izlaska iz okvira sigurnosti doma. I hodočašće je neki oblik putovanja, ali takva vrsta putovanja koja podrazumijeva postojanje određenih svetih mjesta ili svetišta prema kojima se ljudi, nošeni religioznim motivima, usmjeravaju. Opći religijski leksikon ovako definira hodočašća: Kao religiozni čin, hodočašće gotovo uvijek ima obilježje zasluge u osobnom spasenju. Kako je ovo predivno rečeno – imati obilježje zasluge u osobnom spasenju…

Mons. Antun Sente, rektor Nacionalnog svetišta svetog Josipa i župnik župe Blažene Djevice Marije Snježne vrsni je poznavaoc Hrvatskog Zagorja, ali i čovjek koji zna kada, gdje i što. Stoga nije slučajno da je upravo o spomendanu 120. obljetnice rođenja blaženog Alojzija Stepinca, jednog od najvećih velikana Katoličke Crkve u Hrvatskoj, prva stanica našeg studijskog hodočašća bila Lepoglava, mjesto u kojem je Blaženik proveo svoje zatvoreničke dane od 1946.-1951. godine. Lepoglava je grad smješten u pitomini zagorskog pejsaža, podno Ivanščice, a osim po kaznionici, u narodu je Lepoglava poznata kao kolijevka znanosti, umjetnosti i kulture koju su od 1400. godine stvarali pavlini.

Došavši u Lepoglavu pogled nam je okupirala prekrasna velika gotička samostanska crkva svete Marije ispred koje je stajao župnik mons. Andrija Kišiček. Iako je sedam desetljeća iza njega, istinski sam uživala u duhovitosti, vicevima i šalama kojima nas je od srca nasmijao. Uveo nas je u župnu crkvu Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije i ispripovijedio kratke crtice o povijesti gradnje crkve, stradanjima u prošlosti, obnovi, ulozi pavlina u razvoju kako duhovnog života tako i kulturnog napretka te obrazovanja. Do u najsitnijeg detalja opisao prekrasne barokne oltare, freske, grobnice poznatih plemičkih obitelji, te svjedočio o prvim mučeničkim koracima blaženog Alojzija Stepinca. Mons. Kišiček o svemu je pričao znalački i izrekao neka svoja iskustva koja je imao kao župnik u Lepoglavi, no znajući da dolazimo iz Josipovog svetišta pozornost nam je skrenuo na Ratkajevu grobnicu posvećenu svetom Josipu, što nas je na neki način razdragalo, jer svetog Josipa doživljavamo kao svog i rado slušamo o njemu. S još više pozornosti slušali smo svjedočanstva o mučeništvu našeg Blaženika, ali i svih onih koji su bili povezani s blaženim Alojzijem. S jedne strane uznemirujuće je bilo slušati te riječi i priče i sve ono što se zbivalo unutar zidova lepoglavske kaznionice, ali s druge strane, ta činjenica da je naš brat čovjek zbog osobnih uvjerenja bio spreman dati život, proliti svoju krv zbog osobnih uvjerenja, zbog Krista, budi u meni poseban osjećaj strahopoštovanja i divljenja. Toliko se često lupam u prsa i glasno ističem svoje katoličanstvo, a sada se pitam – da li sam uistinu spremna dati svoj život kao što ga je dao blaženi Alojzije i brojni drugi, dati život za nešto Uzvišeno, za Vjeru, za Crkvu, za Boga?! Razmišljajući o tome mons. Kišiček kazao nam je da je lepoglavska crkva čuvarica Stepinčevog drvenog oltara svetog Josipa za kojim je u zatvoru svakodnevno slavio euharistiju. Ta spoznaja da sam u istom prostoru u kojem se nalazi oltar za kojim je Blaženik prinosio žrtvu duboko me zamislila i uzdrmala. Mons. Antun Sente darovao je domaćem župniku prigodni poklon koji se sastojao od novog broja Glasnika Svetog Josipa, knjižice Putovanje s križem do otvaranja Neba, autora mons. Sentea, Molitvenik Svetog Josipa te ilustrirane knjižice 160 godina dubovačkih orgulja, a lepoglavski župnik zahvalio svima na dolasku.

 

Slijedilo je euharistijsko slavlje koju je predslavio naš duhovni vođa puta mons. Antun Sente. No kažem vam istinu: bolje je za vas da ja odem; jer ako ne odem, Branitelj neće doći k vama; ako pak odem, poslat ću ga k vama. (Iv 16, 7),riječi su evanđelja koje su odzvanjale u lepoglavskoj crkvi, a mons. Antun nadovezujući se na liturgijske tekstove toga dana nastavio: Ove iste evanđeoske riječi čitao je blaženi Alojzije Stepinac na današnji dan u lepoglavskoj kaznionici. To je najava njegovog mučeništva. Nakon što smo po mons. Kišičeku čuli potresne riječi o mučeništvu blaženog Alojzija, mons. Antun po uzoru na našeg Blaženika u svojoj propovijedi dao nam je smjernice o oživotvorenju kršćanskih vrijednosti u političkom životu današnjice. Snažne riječi mons. Kišičeka i još snažnija propovijed mons. Antuna još su neko vrijeme odzvanjale u svima nama. Nismo to komentirali, ali sigurna sam da nitko nije ostao ravnodušan. U šutnji smo razgledavali crkvu, fotografirali prostor i polako krenuli na sljedeće odredište nedaleko crkve, u Ekomuzej čipke i čipkarstva. Taj muzej na suvremen način predstavlja prvenstveno čipkarstvo lepoglavskog kraja, ali i hrvatska te europska središta čipke. Čudesna čipka je još jedna osobitost lepoglavskoj i nalazi se na UNESCO-voj Reprezentativnoj listi nematerijalne baštine čovječanstva, a vjeruje se da su ju pred više stoljeća u Hrvatsku donijeli pavlini. Višestoljetna tradicija izrade čipke na batiće u lepoglavskom kraju iznjedrila je i do danas očuvala osebujan oblik čipkarstva u kojem smo imali prilike uživati tokom posjeta muzeju. Kada je čovjeku negdje lijepo, onda vrijeme prebrzo prolazi, tako je i nama proletilo dok smo promatrali po nekoliko desetaka tisuća vrijedne lepoglavskom čipkom izrađene izložbene primjerke, najčešće geometrijske oblike, no bilo je tu i motiva stiliziranih oblika flore i faune, bluza, oltarnik,… Pod dojmom svih tih umjetničkih djela, nastavili smo svoje studijsko hodočašće u rodnom mjestu mons. Antuna Sentea, Svetom Križu Začretje. Mons. Antun s ponosom je promatrao ovaj kraj, nije puno govorio, ali njegov pogled dok smo prolazili kroz njegov kraj govorio je puno. Vjerojatno su mu kroz glavu prolazili svi dječački snovi, igre, zajednički obiteljski trenuci, uspomene, školski dani, cijelo njegovo djetinjstvo. Sveti Križ Začretje drevno je naselje Krapinsko-zagorske županije čiju jezgru čini skladni barokni trg s crkvom na sjeveru te s parkom i dvorcem na jugu. Približavajući se župnoj crkvi Uzvišenja Svetog Križa naš mons. Antun s ponosom je rekao: Ovdje sam imao mladu misu. Ovo je moja rodna župa. Svaki sam dan pješice dolazio u ovu župnu crkvu. Ispred župne crkve dočekao nas je umirovljeni svećenik rodom iz Svetog Križa Začretja vlč. prof. dr. sc. Stjepan Sirovec koji pomaže vlč. Zlatku Pavetiću, domaćem župnika, jer je ovaj bio spriječen. Profesor Sirovec izrekao je par riječi o župnoj crkvi i Župi koja je kroz minula stoljeća svoga postojanja imala, a i danas ima golemi doprinos u vjerskom, kulturnom, gospodarskom i nacionalnom uzdignuću čovjeka. Nakon darovanih prigodnih poklona župniku Sirovecu, pomolili smo se i kratko ostali u tišini i razgledavanju.

Ubrzo smo trebali krenuti dalje jer nas je čekala još jedna dojmljiva turistička destinacija, Svetokriški dvorac, impozantna kasnobarokna grofovska rezidencija, ispred kojeg nas je dočekala umirovljena sveučilišna profesorica i znanstvenica Mirna Flögel Mršić. Profesorica nas je upoznala s dugom ostavštinom svoje obitelji, gradnjom dvorca te svim vlasnicima koji su svojim životom utkali dio sebe u kulturnu i povijesnu baštinu ovog velebnog dvorca. U tom raskošnom dvorcu svaki predmet ima svoju priču i nemoguće je vidjeti u tako kratkom razdoblju sve što se čuva u dvorcu koji oživljava Muzej baštinjene kulture. Upoznavši se s kratkom poviješću dvorca zaintrigirani krenuli smo u razgledavanje unutrašnjosti dvorca prepunoj stilskog namještaja. Profesorica Flögel Mršić obnovila je dvorac s namjerom da promovirajući umjetnost, kulturu i znanost, mjesto spajanja prošlosti i sadašnjosti, pridonese kulturnom ozračju i gospodarskom razvoju okruženja. Dvorac je postao idealno mjesto za upoznavanje zavičajne kulture, ali i sjajno opremljen prostor za održavanje glazbenih večeri i izložbi, poslovnih, znanstvenih i društvenih skupova i proslava, te mjesto snimanja poznatih televizijskih serija. Nakon zahvale, uručenja prigodnih poklona vlasnici zadivljujućeg dvorca i monsinjorove nadahnuto ispisane impresije u Knjizi utisaka krenuli smo prema autobusu, no ubrzo nas je sustigla vedra i nasmijana grofica kako bi nas još jednom pozdravila i za uspomenu načinila par fotografija.Puno smo toga prošli, vidjeli i doživjeli, Lepoglava i Začretje, svako mjesto posebno na svoj način, svako mjesto čuva bogatu prošlost, oplemenjuje sadašnjost i nadahnjuje za budućnost, no kako smo svi već bili pomalo umorni i gladni, željno smo iščekivali sljedeću destinaciju svoga studijskog hodočašća, Klet Kozjak. Taj restoran nas je dvostruko okrijepio. Tijelo uz fine zagorske specijalitete, a dušu predivan pogled s brijega koji puca na dvije vizure tog dijela Zagorja: s jedne strane na modernu autocestu i veliki popularni outlet centar, a s druge na gotovo netaknutu prirodu. Promatrajući taj kraj u sebi sam zahvaljivala dragom Bogu što je sve to stvorio tako čudesno, i što mi je dao priliku da živim u ovoj predivnoj zemlji. Lijepo je ovo naše Zagorje. Uistinu je lijepo.

Polako smo se približili i samom kraju studijskog hodočašća. Čekala nas je još samo jedna destinacija, kasnobarokna župna crkva Svete Jelene Križarice u Zaboku ispred koje nas je dočekao župnik, pjesnik i umjetnik vlč. Marijan Culjak. Kao što je Karlovac iz kojeg vi dolazite grad na četiri rijeke, tako je Zabok grad na četiri pruge, našalio se vlč. Marijan koji nam je ukratko predstavio sam grad Zabok i slikovito ga prezentirao kao centralno željezničko čvorište županije, izrekao par riječi o povijesti župe i crkve u Zaboku, opisao najvažnije znamenitosti unutrašnjosti crkve te podsjetio na najvažnije hrvatske povijesne velikane koje je Zabok iznjedrio. Upravitelj Svetišta svetog Josipa mons. Sente župniku Marijanu svečano je uručio prigodne darove, posebno istaknuvši novi broj Glasnika Svetog Josipa u kojem je objavljena pjesma vlč. Marijana Culjaka, Josipov san koju nam je naglas i pročitao. Svi smo ostali zatečeni prezentiranom pjesmom i darom koji vlč. Marijan ima za pjesništvo. A kada je taj isti zabočki župnik svim hodočasnicima odlučio podijeliti svoju posljednju zbirku pjesama Jadranska svitanja nismomogli sakriti oduševljenje i zahvalnost te smo ga svi zaskočili za autogram. Kao i svaki prethodni posjet župnim crkvama, i ovaj je završio s molitvom na usnama, a u spomen na posjet crkvi u Zaboku na kraju svog studijskog putovanja svoje hodočašće obilježili smo fotografiranjem zahvaljujući Darku Fiketu, desnoj ruci vlč. Marijana, inače radijskom voditelju na Radiju Zabok.

Shvativši da je došao kraj ovom prekrasnom zajedništvu na studijskom hodočašću neka žalost vidjela se na licima hodočasnika. Kročeći prema izlasku iz zabočke župne ckrve i imajući na umu da je ovo zadnja destinacija našeg studijskog putovanja imala sam osjećaj kao da ponovno slušam riječi evanđelja toga dana: Naprotiv, žalošću se ispunilo vaše srce što vam ovo kazah. No kažem vam istinu: bolje je za vas da ja odem; jer ako ne odem, Branitelj neće doći k vama; ako pak odem, poslat ću ga k vama. (Iv 16, 6-7)

Neki trenuci katkada moraju prestati, moraju se dogoditi, ostati zapisani u našim srcima i nadahnjivati nas za neke druge trenutke u kojima ćemo živjeti svoju vjeru. I makar nas katkada žalosti sama ta činjenica da ne možemo vječno ostati u trenucima zajedništva koji nas inspiriraju, koji nas raduju, tamo gdje nam je lijepo, tamo gdje bismo rado načinili sjenice i ostali, trudimo se tu istu Radost potražiti u surovoj stvarnosti koja katkada nije tako idilična kao ljepote zagorskog kraja. Vjerujem da je i blaženi Alojzije prije svog hoda prema mučeništvu imao iste takve trenutke koji su mu dali snagu da u onim teškim trenucima ostane ustrajan u vjernosti Bogu i Crkvi.

 

 

I dok je župnika Antuna još i prije samog kraja studijskog hodočašća sustizalo jedno te isto pitanje nekolicine hodočasnika: A kada će se opet ovako nešto organizirati?, i sama sam se ražalostila što je svemu ovome došao kraj, no ostaje nada u srcu da nas možda već sutra čeka nešto još ljepše, neko bogatije putovanje, studijsko hodočasnička avantura koja će nas poučiti prošlosti i motivirati za odvažnije korake u budućnosti!

 

{eventgallery event='2018_05_10_Lepoglava'attr=images mode=tiles max_images=120 thumb_width=200 offset=0}

 

 
180508-Lepoglava 102.fc9449.jpg 180508-Lepoglava 107.f15159.jpg 180508-Lepoglava 124.04ddb8.jpg 180508-Lepoglava 135.1fe4f0.jpg 180508-Lepoglava 2.e07a53.jpg 180508-Lepoglava 21.ac7db2.jpg 180508-Lepoglava 30.566a8c.jpg 180508-Lepoglava 4.d074f1.jpg 180508-Lepoglava 55.a7f037.jpg 180508-Lepoglava 6.91a1ef.jpg 180508-Lepoglava 61.c0cb64.jpg 180508-Lepoglava 7.5e81f9.jpg 180508-Lepoglava 79.f17f8f.jpg 180508-Lepoglava 95.bef31f.jpg

Čitaj dalje

Oblačeći nošnju obucimo i vjeru predaka

Cvjetnica na Dubovcu

Župni listić 6. korizmena nedjelja 24.3.2024.