U ono vrijeme: Isus ponovno prozbori svećeničkim glavarima i starješinama naroda u prispodobama: »Kraljevstvo je nebesko kao kad neki kralj pripravi svadbu sinu svomu. Posla sluge da pozovu uzvanike na svadbu. No oni ne htjedoše doći. Opet posla druge sluge govoreći: ‘Recite uzvanicima: Evo, objed sam ugotovio. Junci su moji i tovljenici poklani i sve pripravljeno. Dođite na svadbu!’ Ali oni ne mareći odoše – jedan na svoju njivu, drugi za svojom trgovinom. Ostali uhvate njegove sluge, zlostave ih i ubiju. Nato se kralj razgnjevi, posla svoju vojsku i pogubi one ubojice, a grad im spali. Tada kaže slugama: ‘Svadba je, evo, pripravljena, ali uzvanici ne bijahu dostojni. Pođite stoga na raskršća i koga god nađete, pozovite na svadbu!’ Sluge iziđoše na putove i sabraše sve koje nađoše – i zle i dobre. I svadbena se dvorana napuni gostiju.« Kad kralj uđe pogledati goste, spazi ondje čovjeka koji ne bijaše odjeven u svadbeno ruho. Kaže mu: ‘Prijatelju, kako si ovamo ušao bez svadbenoga ruha?’ A on zanijemi. Tada kralj reče poslužiteljima: ‘Svežite mu ruke i noge i bacite ga van u tamu, gdje će biti plač i škrgut zubi.’ Doista, mnogo je zvanih, malo izabranih.«
Riječ Gospodnja.
Zašto bi se uopće trebalo ići na svadbu? Nekima je lijepo kao da su na svadbi, a neki neprestano nešto prigovaraju. Nesretni su, neprihvaćeni, siromašni, i tako dalje. Poći na svadbu znači upravo promijeniti to ne lijepo stanje. To je moguće jedino na Gospodinovoj svadbi. Gospodin Bog jest jamac boljega života. Želeći da svima nama bude bolje poziva nas na svadbu. On nije uvrijeđen što se neki ne odazovaju, već je žalostan što propuštaju izvor radosti. I na kraju On poziva, ne prisiljava, poziva i nada se odazivu.
Oni pak koji se odazovu, pozvani su i sami doprinijeti samoj radosti. Svadbeno ruho je simbol dobre želje, ali i samih čina koji nas vode do radosti. A to je zapravo traženje istinskog izvora radosti. Oni koji su taj izvor pronašli znaju da je to jedino Bog. To je lijepo opisao jedan od poznatijih tražitelja istinske radosti sveti Augustin rečenicom: "Za sebe si nas, Gospodine, stvorio i nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi." Dakle Bogu je silno stalo da svakom čovjeku bude dobro, da osjeti život u izobilju, no to ne želi činiti na silu mimo naše volje, već zajedno s nama vodi nas do potpunog ispunjenja ljubavlju – sobom – Bogom!
