1. Evanđelist Luka naglašava različitost pogleda kojim – s jedne strane – Isus, a – s druge strane – neki njegovi suvremenici promatraju jeruzalemski Hram. Ne kaže se tko su ti 'neki ljudi', ali je jasno da se oni dive izvanjskoj ljepoti, 'ljepoti kamenja' i zavjetnim darovima koji ističu vanjsku urešenost.

Isus pak upozorava na ono što treba vidjeti u svemu materijalnome, a to je nestalnost i prolaznost. Isus govori o završetku, o nepostojanosti izvanjske ljepote i ljudskih ostvarenja. Konačni cilj našega pogleda, mjesto na kojemu se treba zaustaviti pogled srca nije prolazna ljepota. Ali, ona nije nevažna, jer nas može pripremiti da bolje vidimo vječnost i Gospodina koji dolazi.

Radi se o pogledu srca. Isus nas je poučio da nam je srce tamo gdje nam je blago. Ako se srcem vežemo za materijalno, tada nema govora o duhovnosti; tada je duhovnost samo prikrivanje nekoga zemaljskog cilja.

Današnja radosna vijest nas priprema za razlučivanje, da bismo kao kršćani u osobnome životu i u društvu mogli prepoznati prijevaru. To nije uvijek lako, među tolikima koji nude svoju istinu i koji se predstavljaju kao jedini nositelji oslobađanja od briga, izlječenja od bolesti, omogućavanje radosti; među tolikima koji sebe prikazuju kao nositelje Božje poruke, kao Božje glasnogovornike. Nije lako među tolikim lažnim iscjeliteljima, vidovnjacima, prognozerima, prorocima oduprijeti se dvojbama, ne posumnjati u riječi Svetoga pisma i ne povesti se za ljudskim ponudama.

2. Ipak, ako pred sobom imamo Isusa, vidjet ćemo da ljudi koji žele da ih drugi slijede, zapravo nude sebičnost, a da su vjerodostojni samo oni koji žive nesebičnost i upućuju na Boga.

Slušajući Isusove najave događaja, možemo ih prepoznati u prošlosti prije našega vremena, ali itekako i u ovome vremenu. Ali Isus nas poučava da se ne bojimo. U tim događajima trebamo razlučivati i to tako da nosimo Kristovu snagu dokidanja straha. Ti nas događaji uče poniznosti; uče nas vidjeti da naše vrijeme nije cjelina vremena, da naš zemaljski završetak nije kraj svijeta i povijesti, jer je sve to veće od nas i sve pripada Bogu.

Za nas vjernike povijest je mjesto i vrijeme naše ustrajnosti u dobru i strpljenju. Progonstva i izdaje, neprijateljstva ne samo od neprijatelja, nego i od strane najbližih, mogu obilježiti i poljuljati naše živote, ali duša – uz milost ustrajnosti – ostaje očuvana i slobodna za Boga.

3. Kada se vide politički nemiri, kada nastupe sukobi, bijeda, nepodnošljivost nepravda, lako se šire predviđanja o završetku svijeta. No, s time se susreće svako doba. Pogledajmo danas nemire, ratove, prirodne nepogode, iskorištavanja siromašnih, zlostavljanja žena i djece, zagađivanje prirode. Zato: želi li netko govoriti o kraju svijeta, naći će u svakome vremenu razloga za to.

Ali, posljednja vremena za pisce Novoga zavjeta nisu vremena koja će doći u nekoj bližoj ili dalekoj budućnosti. To su vremena u kojima živimo, vremena koja su započela Kristovim dolaskom, njegovom smrću i uskrsnućem. Zbog zla i grijeha nije lako razumjeti smisao onoga što se događa, jer kao da su nam oči prekrivene velom, prevjesom. U svemu je tome teško vidjeti Božji plan i njegovu providnost.

Zato Isus, želi skinuti taj 'veo' koji nam priječi vidjeti svijet Božjim očima. Premda se riječ 'apokalipsa' shvaća kao nešto zastrašujuće, ona znači skidanje vela, otkrivanje koje je za nas otkrivanje smisla povijesti, života, događaja. Apokalipsa ne znači katastrofu, nego objavu.

4. Čuli smo riječi proroka Malahija koji živi u vremenu povratka svoga naroda iz Babilonskoga sužanjstva. Narod se pouzdavao u riječi proroka koji su jamčili kraljevstvo mira i pravde, ali – umjesto toga – žive u društvu prepunom krađa, nasilja, izrabljivanja. Sve što vide postaje razlogom da gube vjeru u Gospodina i u posrednike njegove Riječi – proroke. Neki iz izabranoga naroda otvoreno prigovaraju; očituju razočaranje govoreći: „Zaludu je Bogu služiti i kakva je korist što njegove čuvamo propise i žalosni hodimo pred Gospodinom nad Vojskama. Odsad ćemo sretnim zvati oholice: napreduju oni koji zlo čine, i premda Boga iskušavaju, izvuku se!“ (Mal 3, 14-15)

Poznat nam je taj osjećaj. Kada je srce ranjeno i ogorčeno, iskaljuje svoj gnjev takvim riječima. Prorok shvaća da narodu ne treba prekoravanje, nego utjeha. I kada spominje dan Božje srdžbe i vatru koja sažiže, govori o Božjoj prisutnosti koja uništava sve što priječi ljepotu življenja: nepravdu, zavist, pohlepu, mržnju, izopačenost svake vrste. Vatra je slika Božjega zahvata u svijet kojim dokida zlo. Zato poruka nije strah i tjeskoba, nego utjeha i nada.

5. Čitajući takve starozavjetne poruke u svjetlu Kristove žrtve na križu, shvaćamo da je oganj koji ništi zlo upravo njegova smrt i uskrsnuće; njegov Duh koji plamti u svijetu, u ljudima koji čine dobro. To je oganj Božjega milosrđa koji unosi pravdu i spokoj i obnavlja lice zemlje.

Čekanje završetka moglo bi nas udaljiti od dara koji nam je Bog povjerio. Tako se dogodilo i među kršćanima u Solunu koji nisu željeli više raditi. Jer ako je blizu kraj, čemu napor? Živjeli su na račun drugih; iskorištavali i ljenčarili.

Zbog toga sveti Pavao izražava negodovanje i upozorava, stavljajući pred njih osobni primjer. Ponosi se time što nije nikomu bio na teret; što nije tražio ni srebro, ni zlato, ni odjeću. Tako je učio svaku zajednicu kršćana.

Ta gospodarska neovisnost omogućavala je da se snažnije očituje nesebičnost u ljubavi prema drugima. To je izgrađivalo Crkvu vjekovima: marljivost, briga za materijalna dobra i nesebičnost kojom se pomagalo bližnjima.

Apostol u oštrini svojih opomena navodi pučku izreku. Tko ne želi raditi, neka i ne jede. U današnje vrijeme ima puno ljudi koji žele raditi, ali ne nalaze posao, ali moramo kao narod također biti oprezni da nas vanjske okolnosti iznutra ne ulijene; da ne pronalazimo izgovore za nerad. Sve što radimo kao kršćani, radimo gledajući zemlju, ali ne previđajući vječnost.

6. Evanđelist Luka piše Evanđelje oko godine 85. Prošlo je pedesetak godina od Kristove smrti. Bile su to godine teških sukoba, političkih prevrata i obrata; razoren je Jeruzalemski hram; kršćani su postali žrtve nepravda i progonstava. I pred Lukom se nalazi Malahijino pitanje, naše pitanje: kako objasniti te dramatične događaje?

Isusov su riječi: ne prestrašite se; nemojte unaprijed smišljati obranu; svojom ćete se postojanošću spasiti. U svakoj od tih preporuka progovara pouzdanje u Boga. Gledajući ljudski, puno je toga što nas može preplašiti, ali Bog je gospodar naših života.

Ni najružniji događaji nisu zaprjeka za njegovu prisutnost i njegovu konačnu pobjedu. Ne treba pripremati obranu. Ta uputa može zbuniti, no jednako joj je u središtu to da se ne oslanjamo na ljudske sposobnosti, računice, na logiku svijeta.

Ako kao Crkva slijedimo postupanje protivnika, izgubit ćemo. Naša je snaga Gospodin, njegov dar istinitosti, predanja i poniznosti. U tome imamo veliki primjer blaženoga Alojzija Stepinca. Kršćanin ne smije posegnuti za metodama svojih progonitelja: klevete, laži, prijetnje, izrugivanja, dvoličnost, nasilje. Naša je snaga uvijek u onome što svijet smatra slabim. Slikovito rečeno, u skladu s onim što nam je zapovjedio Isus: trebamo uvijek biti blagi poput ovaca – i među vukovima; nikada vukovi. Samo tada imamo snagu koju daje Gospodin i kojoj se ne može oduprijeti: snagu istine.

Konačno, Isus spominje često korištenu uzrečicu iz njegova doba: Ni vlas vam s glave neće propasti. Ne kaže da neće pasti, nego da neće propasti; ne kaže da nećemo imati muku, ali upravo ta muka u svjetlu ljubavi i milosrđa ima neusporedivu vrijednost koja je veća od ovoga svijeta.

7. Braćo i sestre, ovdje u svetištu svetoga Josipa u Svetoj godini milosrđa, od Zaručnika Blažene Djevice Marije učili smo mudrost milosrđa. Ona ne prestaje završetkom Svete godine.

Sveti se Josip nalazio pred naizgled nepremostivim poteškoćama, pred prividom koji ga je lako mogao odvojiti od Marije i od Boga.

Sveti nas Josip uči da vidimo dalje, onkraj vidljivoga, a ljubav i milosrđe uvijek vide dalje od svih ljudskih uvida, jer je milosrđe najljepši odraz Božjega lica.

Sveti nas Josip uči da vidimo bližnje i da se za njih brinemo, osobito u njihovim najvećim potrebama, kao što je on to učinio za Isusa i Mariju.

Sveti nas Josip uči i zagovara da se ne bojimo pred kušnjama i nevoljama te da ne slušamo lažne proroke koji govore o ljubavi bez žrtve, koji govore o blagostanju bez naše zauzetosti i čežnje za istinom.

Sveti nas Josip uči da radimo i kada se čini da se rad ne isplati. Uči nas šutjeti u punini radosti koja dolazi iz svijesti da nam je oprošteno i da nas Bog nikada neće napustiti, jer smo djeca njegova milosrđa.

Ova nas je godina povezala u međusobnomu opraštanju i darovala nam novi pogled na svijet i ljude. Čuvajmo u sebi taj pogled, njegujmo ga, pokušajmo ga izoštriti u vremenima koja dolaze i biti postojani u ljubavi.

Amen.