1. Ljepota noćašnjega slavlja nalazi se upravo u ovome satu koji povezuje dva dana. Želimo biti na početku novoga dana, dočekati ga, bez obzira na to što zahtijeva otkidanje od sna, izlazak na hladnoću.

Neki će reći da bi bilo bolje naći neki udobniji, primjereniji sat, ali Božić je takav: govori o neudobnosti i ne slijedi ljudsku logiku. Najveće otajstvo Ljubavi Bog stavlja na nevjerojatno mjesto i u nevjerojatan okvir: u Dijete u jaslama, u noćnu tamu, obasjanu svjetlom koje je dano jednostavnim ljudima.

Ovo je noć koja ostvaruje poziv koji smo slušali u došašću: Probudite se; pripravite put. Da bismo prihvatili Kristov dolazak, očekuje se naša budnost. Nju svjedočimo i na ovakav izravan način koji ostaje osobito u srcima djece.

Ništa tako dojmljivo i slikovito ne naviješta Emanuela, Boga s nama, kao vjernici u zajedničkoj molitvi u osvijetljenoj crkvi usred Božićne noći. Ljudi su se od prvih vremena okupljali oko topline vatre, gdje su se osjećali prihvaćeni, zaštićeni, voljeni. Mi se okupljamo oko stola Gospodnjega i grijemo se njegovim darom – euharistijom.

2. Braćo i sestre, te tri spomenute odlike: brigu za druge i kada je neudobno; budnost i okupljenost oko topline, svjedoče upravo pastiri. Njima anđeo govori: Evo vam znaka: Naći ćete novorođenče.

U ljudskome životu osjećamo da se u pozadini nalazi čežnja za rastom, razvojem i nekim napredovanjem.

Djeca žele biti odrasli; maleni žele biti veliki; oni na takozvanim nižim položajima u društvu žele biti na višim; oni koji imaju manje ovlasti žele veću vlast. Nije rijetkost da u dubini naiđemo na nastojanje da se i Bog zamijeni. Ljudi se ponašaju poput božanstava, a neki vole da ih se tako i naziva. Večeras u naše živote ulazi poruka da Bog želi biti malen, da Bog želi biti – dijete.

Čovjek se želi uspinjati, naređivati, vladati, uzimati. A Božić nam govori o Bogu koji želi sići, služiti i darivati. To je istinski obrat i novi poredak stvari i srca.

Taj znak ostaje nama kršćanima trajnim pokazateljima kako živjeti; čemu dati prednost; kako se ophoditi s drugima, na čemu graditi i gdje tražiti smisao. Malenost, prividna običnost koja u sebi nosi najuzvišeniju ljepotu, najveću snagu i iznenađujuću neobičnost.

3. U toj su objavi i pastiri, zaogrnuti neočekivanom nebeskom pjesmom i radosnim riječima: Ne bojte se! Bog ne donosi strah. Ako ulijeva strah, zacijelo to nije Bog koji kuca na tvoj život.

Bog ne donosi prijetnju, nije naoružan prisilom; ulazi u susret s nama poput neočekivanog poljupca, da bi nam pokazao blizinu radosti koja je ponuđena svakomu.

Ključ te ponuđene radosti nalazi se u objavi istine da je rođen Spasitelj. Sa sobom nosi opraštanje i prihvaćanje, ali još puno više: donosi sebe; ulazi u našu ljudskost, u svaki udisaj – svojim božanskim životom. Tu je sažetak Božića, za koji ljudska misao ima samo dav puta: prihvaćanje u divljenju i klanjanju ili posvemašnje odbijanje.

4. Ta bilješka evanđelista Luke da je došla skupina pastira istodobno je i dražesna i znakovita.

Bog započinje u siromaštvu i jednostavnosti; započinje od ljudi koji su bili zaogrnuti vjetrom, kišom, u brizi za svoje stado i za one koje su prehranjivali; od ljudi koji su mirisali na vunu i mlijeko, na zemlju i raslinje…

Znakovita je njihova prisutnost za sve siromašne, naizgled nevažne i bezimene; za sve zaboravljene. Bog svijetu daje ponovni početak susrećući Mariju i Josipa, a zatim njih, da se nitko ne osjeća nevažnim, bezimenim, premalenim.

No, Božić je slavlje koje u sebi sadrži dramu. Za njih nije bilo mjesta u svratištu. Bog ulazi u svijet u povorci isključenih. Slobodno možemo s pjesnikom (D. M. Turoldo) reći: Bog je postao čovjekom, da bi naučio plakati, da bi ušao u dolinu kojom vijuga rijeka trpljenja, pri čemu i naš i njegov život postaju jednom rijekom. Isus je plač i pružene ruke sućutnoga Boga povijen ljubavlju njegove Majke i Josipa kojemu je dano da Isusu nadjene ime Spasitelja. To je jedini put na kojemu nalazimo neizravnu naznaku da je Josip govorio. To nam govori da je dovoljno životom izgovarati Isusovo ime.

5. U našoj božićnoj pjesmi pjevamo: Raduje se Marija s Josipom gledeći… U njihovu se pogledu odražava radost. Večeras smo dio Marijina i Josipova pogleda prema Isusu i prema pastirima koji su se došli pokloniti. Vidjeli su one za koje je Isus rekao: Slavim te, Oče, gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. (Lk 10, 21)

Oni koji su smatrali sebe boljima od drugih, samodostatnima, nisu imali vremena za njega, nisu došli k njemu. Kraj jaslica, kraj Malenoga su maleni; samo oni. Oni vide ono što oholi ljudi ne mogu vidjeti.

Samo se maleni mogu radovati. To se odnosi i na one koji posjeduju zemaljska dobra, ali na njih nisu navezani, kako će posvjedočiti mudraci s Istoka, tražeći odgovore na životna pitanja, među kojima je i radost.

Svaki čovjek, ako je iskren i pošten, prepoznat će svoju malenost, svoja pitanja na koja odgovor ima jedino Bog. To otkrivamo onda kada životne kušnje i udarci pokažu koliko su slabe naše sigurnosti. To može biti neka bolest, gubitak životnih oslonaca koje smo imali u dragim ljudima koji su umrli; to može biti povrijeđenost ili prekid odnosa s dragim osobama; to može biti nemogućnost pronalaženja posla ili gospodarski neuspjeh.

Josip i Marija vide siromašne, jednostavne ljude koji nisu zatvorili srce za Božje znakove. Poput njih. Josip večeras gleda i nas. Potiče nas da pogledamo znak jednostavnim srcem; da pomognemo drugima da se oslobode sebičnosti i da zajedno čujemo Isusovu riječ nade: Ovo je tvoj Božić. Isus vidi tvoje siromaštvo i želi ga ispuniti svojom radošću.

Raduje se Marija; radujemo se i mi s Josipom gledajući… Onoga koji je u našu tjeskobu prolaznosti unio sigurnost vječnoga života. Radujemo se gledajući Dijete, znak prepun ostvarenosti i proroštva za naš Karlovac, za Hrvatsku, Europu i svijet; maleno dijete koje upućuje na otajstvo Života.

Amen.