Draga braćo i sestre, dragi hodočasnici!

01-2017-01-18-preč.-Anđelko-Košćak

Lijepo je da smo se upravo ovdje okupili u Nacionalnom svetištu svetoga Josipa. Vjerujem da nismo došli zato što nam je možda doma malo dosadno, ili što nam je to možda tako lako učiniti. Vjerujem da smo došli ovdje ponajprije zato jer želimo svi nekako dotaknuti, doživjeti, to sveto, to lijepo, to pravedno, to Božje što blista, što sjaji u životu svetoga Josipa i Svete Nazaretske obitelji. Želimo barem malo doživjeti, unatoč svojim slabostima, propustima, svojim krivim putevima kojima često idemo u svojem životu, unatoč svemu tome, želimo barem malo doživjeti radost života, zajedništva ljubavi koja je vladala u Svetoj Nazaretskoj obitelji. Upravo tu možemo u potpunosti razumjeti i susresti se sa svetim Josipom. On nije neki izdvojeni lik, ćemo reći, koji je živio negdje daleko od svijeta u nekoj pustinji ili negdje drugdje, on je živio i bio je vrlo važan član Nazaretske obitelji. Upravo ga je tu Bog stavio i tu ga je želio imati i tu je Bog za njega namijenio svoj plan, tu je Bog htio ostvariti svoju volju po njemu. Na jednome mjestu, također, vezano uz svetog Josipa, iako ne direktno njega, čitamo u Evanđelju pitanje: "Nije li ovo drvodjeljin sin?" Pa i mi, draga braćo i sestre, također se zasigurno pitamo pa čiji smo mi? Kome mi pripadamo? Čiji smo mi sinovi i kćeri? Tko je naš otac? Tko nam je majka? Tko su nam braća i sestre? Tko smo? Jesu li to doista i važna pitanja u našem životu ili ima li možda nešto što bi nas trebalo više zamisliti, uozbiljiti u traganju za nekim drugim odgovorima? Od ove, draga braćo i sestre, prve od devetnaest srijeda, okupili smo se u domu drvodjelje, u domu tesara. Sjećam se dobro jednih maturanata, maturanata jedne strukovne škole, kako su na svoje zajedničke majice na kraju četvrtog razreda, između ostalog dali otisnuti i riječi "I sveti Josip je bio tesar!" Nije sramota biti tesar! Nije sramota biti neko takvo zanimanje, dapače! Baš me to nekako razveselilo da maturanti jedne strukovne škole upravo tako razmišljaju! Draga braćo i sestre okupili smo se oko jednostavnog čovjeka. Okupili smo se, možemo reći, oko jednog između nas, između nas ljudi, ali koga je Bog na osobiti način odabrao! Možemo reći povukao iz toga mnoštva da po njem čini velika djela! Josip iz Nazareta, sin Jakovljev, nalazi se u nizu Isusovog kraljevskog rodoslovlja koje počinje od Abrahama, preko Davida, pa sve do samoga Krista. Josip iz Nazareta, nije, možemo reći, i u dane povijesti Crkve bio negdje po strani, nego, dapače, rado se mnogi narodi, na osobit način naš hrvatski narod, utekli upravo njemu u zagovor i tražili njegovu pomoć. Kada su prošle brojne opasnosti i one vojne od Turaka, a također kada se i narod suočio i s raznim bolestima u XVII. stoljeću, na osobiti način razne pošasti poput kuge, tada predvođeni Zagrebačkim biskupom Martinom Borkovićem, koji je rođen tu u nedalekom Domagoviću, predvođeni tim velikim mužem, biskupom ondašnjim, izabrali su, a opet Hrvatski sabor se tome priključio i pridružio i potvrdio, da sveti Josip bude zaštitnik hrvatskoga naroda. I, upravo taj prijedlog i ta želja biskupa, a možemo reći i čitavoga hrvatskoga naroda, bila je u Hrvatskome saboru jednoglasno prihvaćena i nikada se hrvatski narod nije odrekao upravo njegove zaštite da k njemu dolazi. Prepoznali su biblijske riječi "Idite k Josipu" kada vam je teško, kada tražite pomoć, kada ne znate kako ćete dalje "Idite k Josipu" idite u njegovu radionicu, idite u njegovu obitelj, idite u njegov dom, budite s njime, učite, jer on je bio uz Isusa, on je bio uz Božjega Sina! Tko može bolje poznavati Krista, tko može bolje izmoliti od Krista milosti i blagoslove nego upravo sveti Josip koji je živio uz Božjega Sina! A također tu zaštitničku ulogu u hrvatskome narodu kao što smo čuli na početku misnoga slavlja od prečasnog župnika, hrvatski narod, opet predvođen Zagrebačkim nadbiskupom kardinalom Franjom Kuharićem 1987. godine je potvrdio upravo tu veliku i moćnu zaštitničku ulogu svetog Josipa za hrvatski narod, a onda opet 2008. godine naši, možemo reći današnji biskupi, su također potvrdili i izabrali svetoga Josipa za glavnog zaštitnika Hrvatske. Draga braćo i sestre, znamo zasigurno je ovdje već mnogo puta i o tome bilo i govoreno, kako zapravo u Svetome Pismu ne nalazimo ni jednu riječ koja bi baš bila zapisana, a koju je sveti Josip izgovorio. No, zasigurno da ih je izgovorio puno! Ali nijedna nije zapisana! To je na svoj način zanimljivo jer nas upravo taj podatak ili ta činjenica svetopisamska upućuje, kako je to bio čovjek koji je ponajprije bio spreman slušati, koji je ponajprije i svoje uho i svoje srce, čitavo svoje biće usmjerio u jednostavnosti i poniznosti svoga života prema onoj neprevarljivoj Riječi, prema vječnoj Istini, a to je naš Spasitelj Isus Krist koji se utjelovio i postao nama u svemu jednak osim u grijehu i koji je kao takav svakome od nas progovorio i upravo progovorio je Istinu. On je bio otvoren toj Riječi! On je bio otvoren Živoj Riječi! On je bio otvoren svome Sinu Isusu Kristu! Upravo u takvome stavu i takvome odnosu svetoga Josipa prema Božjemu Sinu Isusu Kristu, upravo u takvome stavu prepoznajemo zasigurno nešto važno i za svakog od nas, da i mi budemo oni koji ćemo rado slušati Riječ Božju i koji ćemo u toj Riječi Božjoj prepoznati ne samo smjernice nego sve ono važno što je kako treba živjeti i kako se treba ponašati, kako treba svjedočiti onaj svijet u kojem mi danas živimo. Šutnja koju prepoznajemo kod svetoga Josipa zasigurno je vrlo bliska onoj šutnji koju je Isus pokazao pred Pilatom, a ta šutnja nije da sad čovjek ne bi znao što reći, kako odgovoriti, što odgovoriti, nije to trenutak u kojem nešto kao ne znamo, nego ta šutnja je znak potpunog predanja Bogu Ocu, znak pobjede Božje volje nad našom voljom. "Ne moja volja, nego Tvoja volja Oče neka se vrši!" Upravo to se želi potvrditi kada čovjek šuti, kada šuti upravo radi toga razloga da se Bog proslavi, da Bog progovara, da Božja se volja vrši u mome životu! I upravo to je vrlo jasan znak da želimo u svemu dati Bogu prednost! Da želimo Božjoj Riječi u svakom trenutku dati mjesta i u našem srcu i u našim životima, u međuljudskim odnosima da Bog po nama progovara u ovome svijetu u kojem nam je dano živjeti! U današnjem Evanđelju čuli smo, i vjerujem prepoznali smo jednu drugu šutnju, a to je ona farizejska šutnja. Isus je postavio Farizejima pitanje da li se smije činiti dobro ili zlo, život spasiti ili pogubiti u tu subotu koju su oni tako žestoko, čvrsto, branili kao dan kada se niti to ne bi smjelo. I oni nakon toga Isusovog pitanja šute! Vidite, ta šutnja pred Isusovim pitanjem je zapravo vrlo opasna, opaka, zlonamjerna. Radije čovjeka treba, možemo reći ostaviti u toj njegovoj nevolji, ne se pobrinuti za njega, maknuti ga iz svoga društva, maknuti one ljude koji su u raznim životnim poteškoćama, problemima, neimašitini, nezaposlenosti itd., njih ne trebamo, jer nam smetaju, jer na svoj način ugrožavaju naš životni standard, ne trebamo takove ljude uz sebe, trebamo odgoditi njihove probleme, ne to činiti danas, mi trebamo živjeti u svojoj nekoj komociji. Evo ne želimo draga braćo i sestre tako, ne želimo tako živjeti, ne želimo na takakav način šutjeti nego u svakom trenutku, poput Krista ponajprije, želimo biti blizu čovjeku u toj njegovoj potrebi u toj njegovoj životnoj nevolji i vjerujemo da će tek onda Bog moći i htjeti po nama činiti velika djela! Sveti Josip je, draga braćo i sestre, kao što znamo na osobiti način povezan, kao što sam već i istaknuo, sa Svetom Nazaretskom obitelji i sa svojom suprugom Blaženom Djevicom Marijom! Nije mu bilo lako prihvatiti takav život! Vrlo teško se odlučio, gotovo kao što znamo, htio je potajice napustiti Blaženu Djevicu, međutim, Bog dolazi u susret u tim teškim, tjeskobnim trenucima u njegovom životu i hrabri ga po svome poslaniku Anđelu "ne boj se!" Draga braćo i sestre, ta riječ nije upućena samo svetom Josipu, nego ta riječ je upućena i svakome od nas. Samo, treba ju znati prepoznati, treba biti otvoren za tu Božju Riječ! Moraš barem malo odškrinuti vrata svoga srca da Božji Duh i Božja Riječ uđu k meni i promijene one moje sumnje, moje nedoumice, moje teškoće i slabosti koje sam nekako stavio u prvi plan i mislim da je to sada najvažnije i najteže čime se u životu moram susresti, a Bogu je to tako lako riješiti! Bog upravo jedva čeka da nam pomogne da nas izbavi iz tih nekih naših trenutnih poteškoća i slabosti s kojima se susrećemo! Često, draga braćo i sestre, mislimo kako možemo sami, kako zapravo Boga možda i nije previše briga što se to događa u našem životu i mislimo kako su evo Božje milosti i Božji blagoslov samo za neke druge potrebe u našem životu, međutim, Bog baš želi biti prisutan u toj našoj svakodnevnici. Bogu je važno upravo sve to, svaki naš korak, svaki naš pogled, sve ono što je sastavni dio našega života, Bog želi biti tu prisutan, bog želi tu biti nazočan i Bog želi u svakom trenutku čovjeka voditi pravim putem! Prepoznajmo to, prepoznajmo važnost toga i vjerujte da će vam doista mnoge te situacije u kojima se tako nađete, biti zapravo nešto što vas neće previše opterećivati, jer ćete znati da doista već sada time što već i samo i želim, Bog mijenja to na dobro! No znamo također u isto vrijeme da valja nositi križ, da valja prihvatiti teškoće, da se valja s njima suočavati, da bez križa, bez patnje, bez muke, bez prolijevanja krvi, nema spasenja, nema preobrazbe, nema novoga života, nema vječnosti, nema uskrsnuća! To je put kojega svi mi moramo prihvatiti i kojim moramo ići. To je put kojega je prihvatio zasigurno i sveti Josip. I, upravo radi toga, te spremnosti prihvatiti i suočiti se i sa svim tim tjeskobnim trenucima svoga života, upravo radi toga i potvrđeno s Božje strane da je sveti Josip, doista, i od samoga Boga izabran da bude poočim Njegovog Sina, da bude hranitelj Božjega Sina Isusa Krista. Draga braćo i sestre, Bog čovjeka ne ostavlja! Bog ne ostavlja na osobiti način onoga koji mu vapi, koji je spreman u svakome trenutku biti na Božjoj strani, izabrati ono što je dobro. Često puta je izabrati dobro vrlo teško, lakše je nekad ići putem zla, putem slabosti, putem grijeha, putem napasti, odabrati upravo taj put, nego put Dobra! Ali, onaj koji odabere put Dobra taj je siguran u pobjedu, jer Bog je na njegovoj strani. Zato i mi, draga braćo i sestre, upravo i u ovoj godini na osobiti način koja nam je tako lijepo najavljena koja će d svetkovine svetoga Josipa biti evo Godina svetoga Josipa do slijedeće svetkovine do slijedeće godine, ali već sada želimo i uvijek u svome životu upravvo živjeti možemo reći "josipovski", živjeti predano Gospodinu unatoč tome što imam puno pitanja, ali znam da Bog će uvijek to okrenuti na dobro, ali zato se trebam potpuno čitavim svojim bićem predati u Božje ruke! Ne želim, možemo reći, ni jedan djelić svoga života prepustiti nekom slučaju ili nečem drugom, niti nešto sebično zadržavati za sebe, nego želim potpuno biti Božji! Ništa, možemo reći, ne želim reći zadržati za sebe, nego neka se Bog sa svime posluži što mogu i što hoću da sve to stavim upravo Njemu u službu i da po svom životu budem uvijek otvoren i spreman drugome svjedočiti upravo za tu Božju blizinu, Božju ljubavi i Božju dobrotu i da također i oni drugi mogu hrabro i postojano ići u susret Kristu koji nas čeka, koji je s nama, koji nas u životu želi povesti onim putem koji vodi u radost Vječnoga života. Eto, neka nam u svemu tome, draga braćo i sestre, sveti Josip kao i Sveta Nazaretska obitelj budu na pomoć i zagovor,

Amen!

Propovijed preč. Anđelka Košćaka, rektora Bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu, možete preuzeti i poslušati ovdje: