Sestre i braćo, dragi vjernici, dragi hodočasnici, evo nas i ove srijede zajedno okupljeni oko svetoga Josipa u ovom nacionalnom svetištu, koje nas svake srijede poziva da se probudimo i uputimo ka Svetištu, kako bi ova sveta dvorana bila ispunjena živom crkvom i svake srijede sačinjavala sliku i mozaik koji nas zaustavlja iz ovozemaljskoga i želi nas uputiti prema onome nebeskome.

03-170201-Drazen-Karacic

Neki čovjek je svakoga dana silazio u utrobu zemlje. Radio je u rudniku s krampom u jednoj ruci i sa svjetiljkom u drugoj ruci. Jedne večeri dok se vraćao na površinu, u tijesnom i zakrivljenom hodniku, svjetiljka padne na zemlju i razbije se. U prvi čas rudar je bio gotovo i zadovoljan. Konačno sam je se riješio. Morao sam je uvijek nositi sa sobom, paziti gdje ću je staviti, čuvati je za vrijeme radnoga vremena, a sada ovako imam jednu brigu manje. Sada se osjećam potpuno slobodnijim. I na kraju krajeva ovim putem prolazim već godinama, ne mogu se izgubiti. Ali, evo, brzo ga je njegova, rekli bi smo, intuicija izdala. U mraku je taj hodnik, taj put izgledao potpuno drugačiji. Načinio je nekoliko koraka i naletio na zid. Kao da to nije bio onaj isti nekadašnji hodnik. Kako to da se u njemu teško snalazi? Pokušao se je vratiti, ali je već krenuo krivim smjerom. Našao se na rubu jezera u koje se slivala voda iz kolektora. Vjerojatno nije jako duboko, pomisli, ali ako pođem dalje utopit ću se! I, što čovjek da učini? Bacio se četveronoške na koljena i na ruke i počeo hodati. No, povrijedio je i ruke i koljena. Suze su mu udarile na oči kad je shvatio da se tek udaljio nekoliko metara i da se zapravo vrti po onom labirintu, njemu nekada jako poznatog puta, a sada jako velike nepoznanice. Tada poželi svoju staru lampu, svoj fenjer. Poslušno je i strpljivo čekao da netko siđe i da mu makar s malim plamenom svijeće pokaže izlaz. Sestre i braćo, slika je ovo naše ljudske svakodnevnice. Svi smo više-manje u nekom svom osobnom rudniku, prolazimo na svoj posao u svome životu, poznata nam je i cesta, poznato i radno mjesto, poznati i ljudi s kojima radimo, živimo, borimo se. Često puta i nama dojadi Bog, dojadi Božja Riječ, dosadi i to opominjanje i to Njegovo svjetlo i puno puta bi, možda, živeći umorni od života, bacili i tu svoju lampu, bacili i tu svoju savjest, bacili i to svoje svijetlo, koje nam pomaže ići onim izlizanim, svakodnevnim, dosadnim i nama poznatim putem. No, evo vidimo kako se i ovaj stari, marljivi, vrijedni čovjek, rudar, nakon što se njegova osobna svjetiljka razbila i ugasila, u isti tren izgubio. I mi dođosmo večeras ovdje, ne da bi ispunili ove klupe, ne da bi slušali ovu propovijed, ne da bi samo pjevali, nego dođosmo naliti u svoje lampaše malo ulja. I to ne bilo kakvoga ulja, nego ulja od svetoga Josipa! Zašto baš od svetoga Josipa? Josip nije puno govorio, nije puno vikao, Josip je slušao! Josip je bio kadar čuti i Josip je bio kadar sanjati! Bio je kadar poslušati Boga i Njegov glas i nije odugovlačio, nego je odmah poslušavši bio svjetiljka svome Isusu i Mariji! Vodio je njih, čuvao, skrbio i za njih brinuo. Sestre i braćo, evo i mi smo večeras došli ovdje kako bi napunili svoje svjetiljke i kako bi zajedno potvrdili sa svetim Josipom da, bez Boga, bez Božjeg poziva, bez Božjega glasa, naši osobni, obiteljski putovi, postaju labirinti gdje se čovjek brzo izgubi, gdje čovjek zaboravi ono najvažnije i gdje zapravo često puta padne i na svoje dlanove i na svoja koljena, da često puta udare i suze na oči jer ne vidiš izlaza u svome životu, u bilo kojoj poteškoći, u bilo kojoj krizi, u bilo kojem križu. Ovo ovdje nije seansa utopije i slatkih riječi koje će nas držati pola sata, pa dok se vratim kući nastavit ću dalje po svome. Ovo ovdje svake srijede valja biti susret Boga i susret čovjeka! A primjer kako se valja s Bogom susretati, kako valja Boga slušati i kako valja odmah na put krenuti, jest sveti Josip! Odani čuvar i zaštitnik svoje obitelji! I mi imamo mnogi zadaću sačuvati svijetlo i sačuvati svoje ognjište, ne samo onda dok je lijepo, ne samo onda dok se naši planovi ostvaruju, nego i onda kada nema svijetla, kada padne mrak, kada padnu suze! I onda kada si optužen, a ne znaš zašto! I onda kada oni, za koje misliš da su uz tebe, kada ti okrenu leđa! To je naše sadašnje hodočašće u kojem prepoznajemo svaki na svoj način sebe i svoj životni hod. Zato večeras molimo i ovdje u ovom prostoru, pred likom svetog Josipa, da nas nauči kako uopće u vrevi današnjeg života čuti Božji glas, kako ga prepoznati, kako ga poslušati, kako krenuti za njim, kako putovati i kako stići do svoga cilja. Naš cilj, dok smo još ovdje, jest postati bolji! Uistinu postati bolji, i ja kao svećenik, i ti kao otac ili majka, mladić ili djevojka, dijete, djed ili baka, svi na svoj način pozvani smo na životno hodočašće i na onaj poziv na koji nas Bog, sada, upravo danas, zove! Sveti Josip nije puno pričao, on je slušao i hodočastio! Sjetimo se onoga hodočašća prema Betlehemu, sjetimo se hodočašća i bijega u Egipat, sjetimo se povratka u Nazaret i sjetio se strpljivoga i dugotrajnoga rada u poniznosti i skrušenosti nazaretskoga doma. Što je drugo naš život nego jedno hodočašće! Hodočašće i prepoznavanje Boga u prostodušnosti one svakodnevnice, pa i onoga dosadnoga omraženoga posla koji činim, radim i ispunjavam. Sestre i braćo, zapalimo svoje svjetiljke, koračajmo i večeras svome domu, ohrabreni jer nismo sami! I ono što nam je važno, nemoj nikada poželjeti baciti svoju lampu! Tvoja lampa jest Bog! A ono ulje, koje nam večeras daruje sveti Josip, jest vjera i pouzdanje! To dvoje čuvajmo, to dvoje nosimo i nećemo se nikada izgubiti,

Amen!

Propovijed preč. Dražena Karačića, dekana Karlovačkog dekanata, možete preuzeti i poslušati ovdje: