06-170222-fra-Marino-Kuzminski

Braćo i sestre, često kao ljudi postavljamo si isto pitanje koje si je danas postavio, zapravo ne samom sebi, nego svojim učenicima Isus Krist. "Što ljudi govore tko sam ja?" Kako me drugi doživljavaju, često nam je vrlo bitno, jer bi smo voljeli u očima drugih ljudi ispasti najbolje što možemo. Jer nam je važno kakvu sliku ostavljamo, jer to na neki način određuje i naš ugled i naš položaj u društvu, govori o tome koliko smo sposobni ili nesposobni. Isus Krist, koji danas postavlja pitanje, traži mišljenje, ne zato jer je pun sebe ohol i umišljen, nego nakon svega onoga rada što je činio, zanima ga dali su ljudi išta shvatili, tko je to došao među njih? Tko je onaj koji čini sve što čini? I vidimo što se događa. Ljudi kao ljudi! Gledamo, razmišljamo, donosimo sudove jedni o drugima. I često kad donosimo sudove činimo to vrlo površno, jer, pogotovo u današnje vrijeme, nemamo vremena. Jer, nije nam toliko bitno što je u osobi, nego što je na njoj, što je ono materijalno što okružuje tu osobu, na koji način živi i gledamo kako se ponaša. I često na prvi pogled donosimo sudove koji su osuđujući i sklanjamo se od ljudi stvarajući barijere, bježeći od drugoga, ne dajući mu priliku da sam sebe predstavi, da kaže nešto o sebi. I to bi smo trebali u današnje vrijeme mijenjati više nego išta drugo. Koliko često nam se događa da dođemo samo u crkvu, uđemo u crkvu i gledamo oko sebe. Biramo mjesto kraj koga ćemo sjesti. Da li nam je netko simpatičan ili antipatičan na prvu? Osuđujemo druge kako je mogao takav ili takva doći u crkvu i da ne govorim o drugim stvarima, što je zapravo žalosno. I onda, još bi možda nekako to moglo sve skupa proći, kad bi taj naš sud ostao samo za nas. No, međutim, naši sudovi često izlaze iz nas u obliku ogovaranja, razgovora, govora. Često se pravdamo "pa nismo ogovarali, govorili smo istinu o drugome"! Istinu, koja je istina samo za mene. Jer ako nekako površno poznajem, ne znam svu istinu. Pa, čak, ako i s nekim živim dugi niz godina pitanje je da li ga dobro poznajem. Zašto? Zato jer se s druge strane dok donosimo sudove i sami vještačimo o tome na koji način ćemo dobro uživjeti se u svoju ulogu i odigrati svoju ulogu u ovome svijetu. Nestalo je one spontanosti i one iskrenosti! I, zato danas imamo odgovor kakav imamo o Isusu Kristu, o Bogu koji je došao među nas ljude. Jedni su ga prepoznali kao Ivana Krstitelja, drugi su ga prepoznali kao Iliju, treći Jeremiju, što znači da ga ljudi, zapravo, vrlo površno u tom trenutku shvaćaju. Vide neke crte koje podsjećaju na nekoga i spajaju lice sa tim likom za kojega su čuli. I što je opet krivo! Jer, ljudima je važno u ono vrijeme bilo, a i danas bojim se, doći do Isusa Krista, stati pred Njega i da mi Isus Krist ispuni moju želju! Ozdravi me! Učini me boljim! Istjeraj zloduha iz mene! Učini nešto dobro za mene! I onda ja mogu otići svojim putem. I koliko se često događalo, pa i u Evanđeljima piše, došli su desetorica i koliko ih se vratilo zahvaliti Isusu Kristu? Koliko ih je opet došlo i prepoznalo onu ljubav i dobrotu koju je Isus Krist iz svoga srca dao, kao Bog čovjek, koji daje? I, onda s druge strane, imamo pitanje, nakon što je čuo sud što ljudi misle, i vidite, to ljudi nisu njemu rekli, Isusu, nego opet potvrđuje ono moje što sam maloprije rekao, rekli su drugima, da je ovaj, da je onaj, da je ovakav, da je onakav, to naše blaženo ogovaranje, odnosno razgovor o drugome. I, onda Isus čini nešto jako važno, pita svoje učenike: "A što vi kažete, tko sam ja?" Pita one koje je pozvao i koji ga slijede, iz bližega, koji su s Njim praktično cijelo vrijeme, oni koji s njim žive i dijele svakodnevicu. Jer, samo onaj čovjek koji se posveti drugom čovjeku može, ako je otvorena srca, doista upoznati drugoga. Onda mu neće biti važno kakvu kuću ima, kakav auto vozi, kakve životinjice ima na majici, i ostalo, kakve znakove, koliko je to bilo sve skupo i koštalo i često, to me sad podsjeća na knjigu "Mali princ". Pročitajte knjigu makar ste odrasli i mislite da ste možda prestari za bajke, ali, ta knjiga vam je druga Biblija za mene, jer uči veoma važne stvari o životu. Kako bi čovjek čovjeku prijatelj, kako ispravno gledati na drugoga, kako prepoznavati Boga u svome bližnjemu. Tamo pisac u "Malom princu" kaže: "Kad doma dođeš sa novim prijateljem i predstaviš ga, prvo što će te pitati roditelji ili tvoji ukućani, koga si doveo u kuću, gdje živi i kakav auto ima, kakva je njegova kuća, ambijent i sve ono i onda će reći: "A dobar prijatelj, sigurno dolazi iz dobre obitelji, ovo ili ono". A neće pitati o hobijima, o onome što nosi u svome srcu, one važne stvari, jer za to nemamo vremena slušati da nam se drugi ispovijeda po cijeli dan. No, dobro, vratimo se mi opet našem Isusu i svetome Petru koji je očito dao sam sebi truda i uložio svoj život zaista živjeti s Isusom Kristom, i, u Duhu Svetom biva nadahnut  i govori: "Ti si Isus Krist, Pomazanik, Sin Božji"! Iz čega proizlazi taj njegov odgovor? Da li samo iz onoga što je vidio ili onoga dubljega što je proživio u svome srcu? I onda opet dolazimo do "Maloga princa" koji kaže "Bitno je očima nevidljivo, samo se srcem dobro vidi!" I ako hoćemo biti iskreni moramo si večeras priznati da samo srcem Boga spoznati možemo i Boga prihvatiti, živjeti s njime! Nemojmo biti u ovo moderno vrijeme oni koji će kalkulirati i razmišljati na način "idem u crkvu za svaki slučaj" i vratim se iz crkve i opet sam onakav kakav sam bio, ako ne i još malo gori, jer mi je netko putem digao tlak. Biti s Bogom, znači živjeti s njime cijeli dan, od 0-24 sata u svome srcu. Zašto je važno u jutro se pomoliti? Zašto je važno staviti znak križa u jutro na sebe kad izlazim iz kreveta, kad se budim? Zato jer je to trenutak kada postajem svjestan okoline u kojoj sam. Tad bi bilo dobro možda uzeti i Riječ Božju i pročitati nešto za sebe, jer će mi možda koji redak ostati u pameti! I, kad mi bude teško u tome danu, onda mi može taj redak puno značiti. Jer kako će Duh Sveti govoriti o nama, kako će nas na išta dobro poticati ako se hranimo samo lošim stvarima, ogovaranjem, crnom kronikom, internetom, televizijom? Ništa dobro proizaći iz toga ne može! Sve smo više frustrirani, bolesni, jadni, nikakvi, nezadovoljni, jer nas drugi čine takvim! Jer, Bogu ne dopuštamo da djeluje u našem srcu, tamo gdje mu je najviše mjesto, tamo gdje je s nama od rođenja! Bog je dio nas u savjesti koja nam govori, pa bi smo to trebali čuvati kao blago u glinenim posudama! Biti svjesni da nas Bog ljubi, da nas želi, da nas voli, i da će učiniti sve što je u njegovoj moći da nam bude dobro! Imati povjerenja! I sad nakon što sam sve ovo ispričao možete me pitati, večeras smo ovdje zato jer smo u Velikoj devetnici svetom Josipu, kakve veze sve to ima sa svetim Josipom što sam rekao do sada? Ima, itekako! Jer je sveti Josip živio baš takvim životom, ispravnim! I super da nije rekao niti jednu rečenicu u Svetom Pismu! Zašto? Zato jer njegova šutnja nenametljivo se nameće! Jer progovara! Jer vrišti i zove, da malo stanemo na trenutak i da pogledamo svoju nutrinu! On, koji je u jednom trenutku bio čak i u strahu! Čuo je pričati, Marija ostala trudna, treba ju sad uzet za ženu da ju ne podvrgne sramoti. Pa, kako ću? I nije mu bilo lako. Već ste me možda čuli, koji ste iz naše župe, već sam to spominjao u propovijedima. Tko bi danas se usudio učiniti takav jedan čin? Uzeti k sebi nekoga, a nemaš pojma tko je, šta je, čuješ ovakvu priču, onakvu priču? Nemamo takvu hrabrost danas, danas smo velike kukavice. No, sveti Josip prepušta ipak svoje misli, svoje biće dragome Bogu. I prihvaća Božji plan! Prihvaća ono što Bog stavlja pred njega! I to nas potiče, braćo i sestre, večeras, da bez obzira kakav život imali do sada, do večeras, do ovoga trenutka, da trebamo malo biti otvoreni za Božji plan, doći možda doma nakon ove svete mise i svjedočanstava koji će poslije biti i pitat se gdje sam Bože sada? Što zapravo želiš od mene? Mogu li ja drugačije od večeras? S Tobom! Ne sam po svojoj pameti, ne bježati od drugih, ne bježati od susjeda, prijatelja, neprijatelja, od nikoga ne bježati! Biti hrabar! U životu je potrebno biti hrabar! Kukavica s Bogom ne može biti! Takvi su se pokazali oni svi koji su ga osudili, koji su mu okrenuli leđa, koji su ga razapeli na križ! Najhrabriji su ostali, Marija Isusova Majka i njegov učenik pod križem! I sveti Josip koji ga je gledao, odhranjivao, koji je ulagao sav svoj život, ne u svoju slavu i svoju moć i svoje bogatstvo, nego zato da Bogu pomogne da bude dobar čovjek i da može sebe dati za druge! Jer Isus Krist je bio u svemu koliko i Bog toliko i čovjek! I trebao je pomoć čovjeka da bi se ostvario i da bi mogao djelovati. Josip je tu najviše učinio, bez puno priče, u šutnji koja radi, koja se daje, u ljubavi koja se žrtvuje! Pa, evo, ja vjerujem da ćemo od večeras odlučiti malo manje bespotrebno pričati, malo manje na prečac donositi osude! Dati drugome priliku da progovori o sebi i onda ga upoznati srcem i slušati što tuđe srce govori to je najvažnije i onda možemo donijeti sud koji neće biti kriv. A uvijek je jedan te isti taj sud, da je svaki čovjek ljubljeno dijete Božje, da je voljeno od Boga, da je dobar i da je nama potreban da bi smo mi sebe ostvarili i da bi smo bili bolji ljudi, pa tako neka bude, Amen!

Propovijed fra Marina Kuzminskog iz samostana Presvetog Trojstva, Karlovac, možete preuzeti i poslušati ovdje: