07-170301-eljko-Paji

Draga braćo i sestre, nalazimo se danas na početku Korizme. Liturgijskom vremenu pokore, posta i intenzivnije molitve, što bi trebalo dovesti do naših unutarnjih, duhovnih promjena. No mi to tako tako kažemo, ali rijetko to tako uistinu i živimo. Svjedoci smo toga. Najčešće se naša Korizma svodi na odricanje od nečega što više imam, samo zdravstvene koristi. Tako često čujemo, odreći ću se slatkiša, moram smršaviti! Odreći ću se cigareta, pa za koji dan zapalimo jer nismo mogli izdržati. Odreći ću se kave, mesa i slično. Je li to ono što od nas Isus zapravo traži u ovoj Korizmi? Je li to ono što Isus od nas traži? Je li njemu bitna čokolada koju ćeš pojesti ili nećeš pojesti, ako to ne mijenja tvoje srce i ne čisti tvoju dušu. Ako to činimo samo radi propisa onda smo kao ovi starozavjetni vjernici koji su mnogo štošta činili da ih drugi vide. Hoćeš li tim svojim odricanjem učiniti nešto za Isusa? Za bližnjega? I, na kraju za samoga sebe? Zar ne bi Korizma trebala biti korak bliže Isusu? Zar ne bi to trebalo biti vrijeme kada se mi trebamo poniziti, stati pred Isusa kakvi jesmo, skinuti svoje životne maske koje nosimo da drugi vide, a u biti smo sasvim drugačiji. Trebalo bi to biti vrijeme kada ćemo moliti za opraštanje, promijeniti svoje srce, vrijeme kada ćemo Isusu reći hvala za sve što je učinio za nas! Vrijeme kada ćemo nekome vratiti osmijeh na lice! Nekome utažiti glad, nekome donijeti radost, da li u svojoj obitelji, susjedstvu, narodu, bilo gdje. Braćo i sestre nastojmo pronaći vremena za Isusa! Razmišljati što je On učinio za nas i što mi činimo za Njega! Nastojmo raditi više na toj svojoj nutrini, jer Bog gleda naše srce! Bog gleda naše srce! Razmislimo koliko nas Isus ljubi, mene i tebe, toliko nas ljubi da je svoj život dao za nas! Zašto mu ne bismo pružili ruku, i rekli: "Isuse ti me vodi kroz ovaj život, Ti se brini za mene! Isuse neka Tvoje misli budu moje misli! Učini srce moje po Srcu svome!" Ovdje vidimo umjetničko djelo, kip svetoga Josipa koji rukom drži i vodi Isusa što nas podsjeća na ulogu brižnoga čuvara koju mu je nebeski Otac dodijelio. Ali, u svojim promišljanjima možemo to shvatiti i drugačije, ovo malo Dijete Isus vodi Josipa koji živi u tišini, skroman u javnosti, zarađuje kruh žuljevima svojih ruku! Umjetnik u izradi drvenih predmeta, umoran od teškoga rada, no uvijek sretan, blažen i zadovoljan! On je znao tko ga vodi, on je znao za koga radi i zato mu ništa nije bilo teško. Možemo jednostavno reći Isus vodi čovjeka! Ovdje vidimo, Isus vodi čovjeka! Pružimo i mi ruku Isusu da nas vodi kao što je vodio Josipa! Braćo i sestre Korizma je i vrijeme kušnje, za mene i za tebe. I sigurno, nećemo moći nahraniti sve one gladne, zaustaviti ratove u svijetu, spriječiti sva zlostavljanja u svijetu, ali možemo odlučiti žarče moliti za druge koji su u potrebi, za gladne, nezaposlene, za mir, za prestanak proganjanja kršćana, za prestanak grijeha pobačaja, za prestanak grijeha psovke i proklinjanja, što u našem narodu je jako često! Možemo žarče moliti za mlade koji su zapeli u razne probleme i poroke, za bolesne i za umiruće. Možemo! Da! Možemo toliko toga  učiniti u ovoj Korizmi, puno više nego odreći se čokolade, kave, cigareta i tome slično. Pitajmo se tko si ti i što si ti čovječe? Kakva ti je vrijednost zašto živiš?  Tko si ti čovječe? To pitanje je staro kao i sam čovjek! Stari Grci i Rimljani su odgovor na ovo pitanje tražili u filozofiji. Egipćani i drugi stari narodi gradili su velebna zdanja svojih svetišta kojih su se ostatci sačuvali do danas kako bi u sakralnoj tišini pronašli odgovor na pitanje o smislu života! Židovi u tražili odgovor u Svetom Pismu! I kakve su posljedice tih traženja? Odgovori su bili različiti, ali su svi jednako tvrdili: čovjek to je dašak, to je nešto prolazno, slično cvijetu koji ujutro cvijeta, a navečer se suši i vene. Vrhunac njegove snage, njegove ljepote, to je početak njegova svršetka. I baš, zato, danas na Pepelnicu čujemo riječi: "Sjeti se čovječe da si prah i u prah ćeš se vratiti!" Misli se tu na naše tijelo, jer čovjek je i duša koja je besmrtna. Sveto Pismo nas uči da je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku od praha zemaljskog i udahnuo mu dušu. I zato kršćanstvo od samih početaka poštuje ljudsko tijelo. Ono nije kavez duše koji treba uništiti da bi se onda duša oslobodila. Čovjek, taj živi prah zemaljski, dakle, stvara, kreira, biva umjetnik u raznim područjima svoga života. I to nam kazuje da smo stvoreni na sliku i priliku Božju koji je apsolutni Stvaralac i Umjetnik. Tom tijelu koje će se u prah vratiti kad umre iskazujemo počast, okupljamo se oko njega, škropimo svetom vodom, kadimo tamjanom, molimo i održimo prigodni govor, kitimo cvijećem, sve to govori da taj prah zemaljski ima svoju vrijednost, jer ga onda Bog ne bi koristio da stvori čovjeka. Vjera nas uči kroz uskrsnuće Isusovo da će i to tijelo sazdano od praha zemaljskog jednom ponovno ustati na novi život, na novi život! Braćo i sestre, nalazimo se na mjestu gdje je nekoć bila baruština i močvara, leglo komaraca, ali čovjek, koji se tjelesno vratio u prah zemaljski mons. Marijan, tu podiže ovo zdanje u slavu Trojedinog Boga i na čast svetoga Josipa, daje se voditi od Isusa! I to ne bilo kada, već u vrijeme pred Hrvatsko proljeća i u vrijeme Hrvatskog proljeća. Nije li to umjetnost? Nije li to umjetnost na ovakvom mjestu sazdati ovakvo svetište. Bog tu pokazuje snagu upornoga umjetnika. I vi dragi umjetnici ponekad se nađete pred zidom, kako dalje? Dolaze problemi, kako dalje? Ma ne plašite se! Svoje pouzdanje stavite u ruke Sveopćeg umjetnika, Boga Stvoritelja, koji vas je obdario raznim darovima, raznim talentima! I kada vam jednoga dana tijelo postane prah i pepeo ostat će vaša djela, ostat će ono što ste stvorili i stvarali. I zato, pružite ruku Isusu, Sinu Božjem, On neka vas vodi po zagovoru svetoga Josipa, kao što gledamo na ovom umjetničkom djelu, Amen!

Propovijed protojereja stavrofora Željka Pajića možete preuzeti i poslušati ovdje: