2018-02-28-Sedma-srijeda-Velike-poboznosti-sv-Josipu-16

Svaki čovjek želi uspjeti u životu. Vjerujem da većina od vas ovdje prisutnih dijeli sa mnom ovo mišljenje. Ali, u čemu se sastoji taj uspjeh za kojim čovjek čezne? Prema današnjem načinu razmišljanja uspio je onaj koji je postao netko, koji je postao nešto, tko je čašćen, tko je hvaljen. Ali, čujemo danas kriteriji nisu Božji. Današnje nam evanđelje svjedoči kako učenici, uz svo vrijeme koje su bili s Isusom, uz to što su s Njim proveli tri godine, mnogo puta i u bitnim stvarima, nisu razumjeli svoga Učitelja. Osobito im je teško padao ovaj govor o patnji i križu kojega im je Isus nekoliko puta navješćivao. Dvojica braće, Jakov i Ivan, imaju jednu skromnu molbu koju su preko posrednika, točnije preko svoje majke, iznijeli Isusu. Promotrimo kako majka pristupa Isusu. Majka pred Isusa pada ničice, a tim stavom nam pokazuje kako je čovjek spreman za ono što želi pa i pasti ničice. Učiniti sve što taj netko, pred kime stajem, voli. Želi udovoljiti nekomu. Spreman mu je i laskati. Ulizivati mu se. A što Isus čini? Isus tome ne podliježe. On budi čovjekovu savjest, budi savjest ove majke i pita ju: "Što želiš?" Isusova mudrost ne podliježe laskanju, već se podvrgava Očevoj volji. Isus vidi pozadinu stvari. Što je majka željela za svoje sinove? Prva mjesta u Nebeskom kraljevstvu, uz Isusa, koja je ona očito zamišljala, odveć zemaljski. I to kako? Preko preporuke, rekli bi smo preko veze, da se proguraju prije ostalih učenika. Očito da se u ovoj dvojici probudila želja za vlašću, rekli bismo častohleplje ih je obuzelo, ili recimo, bolje zaslijepilo. Grijeh častohleplja za sobom vuče cijeli lanac grijeha, zavist, ljubomoru, oholost, sebičnost, laskanje, ogovaranje, pa i klevete. I koliko dublje ulazimo u grijeh, toliko ono za sobom vuče još puno drugih grijeha. I sve ono što bi čovjek učinio da bi se uzdignuo iznad drugih da bi bio na višem položaju, ima korijen u oholosti. Druga desetorica učenika se, kako čujemo, razljutiše. Evanđelje to puno konkretnije kaže, reagirala gnjevom, ogorčenjem, zavišću, kada su čuli što majka dvojice braće traži. A zašto su se razljutili? Zašto su se razgnjevili? Kaže da gnjev redovito obuzme ljude kada izgube nešto što su sami poželjeli imati, kad postanu svjesni nekog svojeg neočekivanog gubitka, kad ne mogu iskontrolirati situaciju u kojoj su se našli i zato je gnjev uvijek pokazatelj slabosti, a nikako snage. Prema tomu možemo shvatiti kako želja za prvim mjestima nije mimoišla ni ovu drugu desetoricu učenika. Čujemo dalje, kako ih je Isus dozvao k sebi. Dakle, kada grijeh obuzme našu dušu, što nam je činiti? Tada nam valja doći k Isusu jer on sve znade i našu pozadinu! Isus ih doziva k sebi i ne obraća pozornost na nastalu situaciju već im iznosi istinu. Vladari naroda služili su se svojom vlašću protiv njih. Glavari svećenički služili su se svojom vlašću i ljudima nametnuli svoju volju. Narod se podvrgnuo njihovoj volji, ne razmišljajući što je zapravo istina. Možda su to neki učinili iz straha? Neki su to opet učinili iz koristoljublja, a neki iz čiste zloće. Isus nam ukazuje na to i poziva nas da uvidimo stvarnost, i probudimo, čak štoviše, savjesti  ne zakopamo u sebi radi drugih. No, ne upravljajmo drugima kako se to nama svidi, nego se prepustimo volji Očevoj. Isus nam time jasno daje na znanje kako Kraljevstvo nebesko nije u vlasti niti u častima, kao što su to zemaljska kraljevstva, te da ni veličina učenika neće biti u vladanju nad drugima, nego u služenju njima. Isus će sjesti s desne strane Nebeskome Ocu, tek nakon što će do dna ispiti gorku čašu trpljenja, poniženja i patnje. A to će reći da će najbliži Isusu biti onaj tko bude bio spreman za Njega najviše pretrpjeti, a ne onaj tko bi se rado sunčao na Njegovoj slavi i moći. I oni će, kako Isus proročanski kaže, dijeliti Njegovu čašu patnje, ali tek nakon što promijene svoje shvaćanje, kad nauče da kod Isusa vrijedi pravilo "tko želi biti prvi taj mora biti drugima sluga, jer ni Sin čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge." Stoga prava veličina života jest ljubavlju služiti drugima! I da bi ta ljubav bila prava, ta ljubav mora biti, kako je to fra Marino lijepo rekao, ona mora biti djelotvorna! Znači probiti ću se do prvoga mjesta, kako? Marljivim radom, ustrajno, požrtvovno, jer me na putu do mojega cilja, što, vodi i motivira ljubav. A kako će to biti, braćo i sestre ako se ta ljubav ne očituje, ako se ona ne vidi, ako se ona ne ostvaruje? Služenje o kojem je Isus govorio znači ljubav na djelu! To je najsavršenije činio i sveti Josip koji se odrekao i lakšeg i komotnijeg života da bi služio dugomu, prvo Isusu i Mariji. U teškim i kritičnim trenutcima nije tražio od Nebeskog Oca čudo, nego se pokoravao onom redovitom tijeku Božje providnosti. Kod traženja konaka, zadovoljava se špiljom. Kod životne Isusove opasnosti spašava ga napornim i strpljivim bijegom i sklanjanjem u tuđinu. U  ostvarivanju sreće članova svoje obitelji zadovoljava se ulogom služenja! A mi? Ah, htjeli bi smo uvijek izabrati lakši put. Htjeli bi smo biti kršćanin, ali na jedan lakši način. Vidite svi mi bolujemo od nekakvog, ja bih to nazvao dekorativnog kršćanstva. Isus od nas traži cjelovitost! Isus od nas traži potpuno predanje u služenju! Služiti znači davati svoj život, stavljati ga u službu bližnjih! I to je zadatak koji je Isus dao svojim učenicima. To je zadatak Njegove Crkve kroz svih vjekova. Zanimljivo, dok sam pripremao ovu propovijed naišao sam na ovu misao: "Graditelji u građevinarstvu poznaju jedno jasno pravilo, što višu zgradu dižu, grade, to dublje temelje moraju kopati!" Stabilnost zgradi daju zapravo temelji. Što netko hoće biti veći, šta on mora biti? Mora ići dublje, a to znači mora biti ponizniji i spremniji na služenje. Isus je učenicima oprao noge. Isus je uzeo na se patnje, stradanja i na kraju podnio je sramotnu smrt na križu! Najdublje je išao, najdublje! Ali zato je visoko poletio! Uzdignut je visoko u slavu Očevu! Tko želi biti Njegovim učenikom, pozvan je ići istim putem. Hvala Bogu Crkva danas sve više služi na različite načine, pomažući roditeljima u odgoju i školovanju djece, služi bolesnima, služi napuštenima, starima, hendikepiranima svake vrste. Služi ljubavlju koju je od Boga primila. A Crkva, to smo mi! Da bismo kao kršćani mogli ispuniti svoju zadaću potrebno je držati svoje srce u redu, potrebno je svaku želju za vladanjem, za čašću, pa bila ona ne znam kako bezazlena, ugušit je odmah na početku. Tek tako će biti u našoj maloj sredini manje borbe za moć, manje borbe za vlast, bit će manje trpljenja, bit će manje nepravde, ali zato više duha Kristova, duha razumijevanja, duha ljubavi i duha služenja, duha mira i duha bratstva među ljudima! Stoga, ugledajmo se danas u Krista ponizna, u Krista poslušna koji se radi nas ponizio i postao sluga svima. Uputimo se obnovljenom snagom donositi Krista čitavome svijetu, Amen!

Propovijed fra Krunoslava Alberta, župnika župe Presvetog Trojstva, Karlovac i gvardijana karlovačkog franjevačkog samostana: