Homilija vlč. Filipa Pavlovića, župnika župe Svetog Martina biskupa, Karlovac-Hrnetić na šestusrijedu Velike pobožnosti svetom Josipu, 20. veljače 2019. godine.

Pavlovicpropovijedk

 

Braćo i sestre!

Ovaj događaj sa slijepcem vjerujem da ima itekako značenja za naš život, za našu bliskost s Gospodinom. Možemo se sjetiti da, samo malo prije ovih redaka današnjeg evanđeoskog čitanja, Isus svoje učenike prekorava zbog njihovog neshvaćanja. Možda i nama danas želi reći: "Zar još uvijek ne razumijete? Zar ste još uvijek slijepi za zbiljnost u kojoj se nalazite?" Teško je pokrenuti apostole na vjerovanje. Teško je, braćo i sestre i nas pokrenuti da više vjerujemo jednako kao što je teško izliječiti ijednoga slijepca.Ono što me je na poseban način dotaklo dok sam razmišljao o ovom evanđeoskom odlomku su Isusove kretnje, kako Isus uzima slijepca za ruku, kako ga vodi van sela. Slijepac ne vidi, mora biti vođen. Kako mu pljuvačkom maže oči i kako na njega polaže svoje ruke i vraća mu sposobnost vida. Vid se postupno vraća i opetovano Isus stavlja svoje ruke na njegove oči i tada jasno vidi, vidi čak i u daljinu, Isus ga potom otpušta. I danas imamo ostatke ovih Isusovih kretnji na ovome slijepcu u obredu krštenja. Čovjekova se osjetila trebaju otvoriti za zbiljnost Boga u životu, te na to čovjek treba odgovoriti zbiljskom i čvrstom vjerom. Sjetimo se da maloprije ovog događaja Isus opominje i svoje sunarodnjake i svoje suvremenike kako imaju oči, a ne vide, pored očiju ostaju slijepci. U Ivanovu Evanđelju upravo se izlječenje slijepca od rođenja nadugo i naširoko teološki razrađuje, suprotstavljajući time svijetlo koje nudi svijet i svijetlo koje svijetu nudi Bog u Isusovoj osobi. Ono što se vidi nije stvar očiju, nego je to prvenstveno stvar srca. I, uvijek se sjetim riječi maloga princa koji veli da je očima ono bitno nevidljivo i da se samo srcem dobro vidi. I mi braćo i sestre smo došli ovdje pod okrilje plašta svetoga Josipa da progledamo srcem, da vidimo što je ono bitno u životu, a što često puta očima ostane nevidljivo. Ovo ozdravljenje slijepca sveti Marko smješta neposredno kao uvodnik u vrhunac prvog dijela svoga spisa, prije Petrova priznanja Isusova mesijanstva, gdje je riječ o tajni Isusove osobe. Tko je On zapravo? Što Isus nudi svijetu? I u tome mesijanskom priznanju imamo upravo kao i kod ovoga slijepca nejasni i mutni pogled na Isusovu osobu. Ljudi procjenjuju Isusa prema izgledu, ljudi procjenjuju Isusa prema onome izvana, a ne prema onome što je On u svojoj biti. Neobično je to čudnovato, nejasno i maglovito. Ovdje se braćo i sestre oči učenika otvaraju za tajnu Isusove osobe. U Markovu Evanđelju ovo čudo sa slijepcem vrhunac je Isusovih čudesa. Samo jedno ovakvo čudo kadro je otvoriti učenici, koji su otvrdnuli i malovjerni, oči za Isusa i za njegovo poslanje. Vidimo da slijepca dovode k Isusu. U ovom bijednom stanju, kad čovjek nije sposoban birati ni vlastiti put i ništa ne zna, kad nema orijentir u prostoru, kad nema puta ni cilja, kad tapka u mraku, za njega vrijedi kao što vrijedi za cijeli minuli eon, "Tmina prekriva zemlju, mrklina narode" rekao je prorok Izaija. Bit svijeta bez Boga jest besmisao, smrt i tama. Od ljudi ne dolazi svijetlo koje bi moglo obasjati ovaj svijet. Čovjek je sam u svojoj tamnici, zatvoren u svoja četiri zida bez vrata i prozora i drugi ga dovodi k Isusu. Crkva kao zajednica, kao zajednica Isusovih vjernika i učenika upravo ima tu zadaću dovesti čovjeka u slobodi k Isusu da ga Ovaj izliječi, da mu povrati vid. To je braćo i sestre put u slobodu. Uvijek je toosobni čin koji svatko za sebe mora učiniti. Drugi ne može biti moja zamjena, ne može biti nadomjestak za mene i za moju odluku. Ne prihvaća Isus nikakva masovna ni obraćenja, ni gibanja, ni ozdravljenja. Čovjek je uvijek sam i osobno pred Bogom. Smrt staroga i rađanje novoga uvijek je osobni čin. Dok slijepac uči gledati, uči i pravilno vidjeti. Isus ga izdvaja iz mnoštva, ne želi radoznalu publiku. Samo onaj tko je na sebi iskusio čudo, shvaća što mu se u susretu s Isusom dogodilo. Bog mu otvara oči da upozna i sebe i ljude oko sebe i da pravilno vidi. Marko ne rabi slučajno u 25 retku izričaj koji se redovito rabi kada je riječ o novom stvaranju, uspostavi novoga u svijetu apokatistemi - ponovno uspostaviti ili postaviti. Teološki izričaj koji označava novo stvaranje. Njega ćemo pronaći u Origena koji govori o ponovnoj uspostavi svega u Kristu. Čovjekovo ozdravljenje i otkupljenje uključuje i povrat cjelokupnoga stvorenja svome Stvoritelju i svome iskonu. Isusov način liječenja možemo danas nazvati i neciviliziranim, primitivnim. Liječi pljuvačkom. Pred time se današnja medicina zgraža. Međutim, što čini majka kad se dijete udari? Što čini majka kad se dijete ozlijedi? Uzima ga na svoje ruke i u ranjeno mjesto dahće svojim dahom, ranjeno mjesto ljubi usnama, miluje ga i ulijeva snagu. Majka uspostavlja kontakt s djetetom tim naravnim gestama dajući mu sigurnost kako nije samo, kako je majka uz njega. Životinje ližu jezikom svoje rane. Sve te geste imaju veliki psihološki učinak, tako i veliki psihološki učinak ima sigurno i majčina i očeva gesta prema djetetu. Pljuvačka zacijelo ima i terapeutsku snagu. U nevolji čovjek traži pomoć i društvo najbližih, zaštitu i mir među onima koji ga prihvaćaju i ljube. Daleko više očekuje od njih, nego li od beživotnih aparata i lijekova koji su danas postali kao normalan inventar naših bolnica i naših načina liječenja. Aparati takoreći "fabriciraju" zdravlje, dok Bog liječi. Stoga Isus stavlja svoje ruke, svoje prste u slijepčeve očne šupljine, hoteći mu time podariti osjećaj kako nije sam, kako je obujmljen rukama jednoga koji donosi zdravlje i koji donosi spas. A ono što slijedi nakon ovoga čuda treba shvatiti u svijetlu ovoga događaja sa slijepcem. Tko je taj Isus? Kakvu sliku imaju učenici o Njemu? Kakvu sliku nosi svijet o Isusu Kristu? Kakav portret nudi Isus nama danas? To je Onaj koji uspostavlja sve novo, koji podiže ljude da žive novim životom. I ne bez razloga govori Marko u svom Evanđelju, kako je u trenutku Isusove smrti "tama zavladala svom zemljom", jer su ljudi ubili svijetlo. Gospodina molimo da nama danas dodirne oči da pravilno vidimo. Ono što je sigurno i vama zazvučalo na kraju današnjeg Evanđelja je rečenica "Ne ulazi u selo!" Na početku smo vidjeli da je Isus odvojio slijepca od sela, od društva, od buke i vidimo da nas možda, braćo i sestre, mnoštvo, ili ova društvena sfera koja je već, ja bih rekao,s previše slika, ne znam kako bi se drugačije izrazio, ne bih rekao da mi malo gledamo, nego možda gledamo i previše. I upravo u tome da gledamo previše je razlog naše sljepoće, jer ne gledamo kvalitetno, ne gledamo ispravno i ne gledamo po Božjem. I možda danas možemo zamoliti svetoga Josipa i tu milost, da kao što je Isusa vodio za ruku, da povede za ruku i nas, da nas možda malo i odvoji od ovog izobilja slika i izobilja pogleda i da nam pokaže kakav je to život u intimi s Bogom, u intimnom dodiru, pogledu i razgovoru s Bogom da bi smo ondasačuvali svoje vrednote i svoj život sinova i kćeri Božjih, pa i onda kad bude trebalo ući u to selo, ući ćemo ohrabreni, ući ćemo osnaženi, ući ćemo s onim vrednotama koje su vrednote iKraljevstva Božjega. Ući ćemo ponosni, jer nećemo očekivati da nam selo ispravlja vrijednosti, da nam selo pokaže način na koji bi smo trebali progledati. Nego ćemo mi reći, pa mi u svom srcu nosimo bogatstvo evanđelja, nosimo bogatstvo koje posjeduju sinovi i kćeri Božje, nosimo bogatstvo jer smo Božji prijatelji, onda mi i ovome selu imamo što ponuditi. Ali slabi smo i zasigurno nam treba i pomoć i zagovor svetaca. Zato nam Isus ne daje malo, nego nam daje kao najvećeg zagovornika svoga hranitelja, svoga poočima i zaručnika Blažene Djevice Marije, prečistoga svetoga Josipa. Neka nas on zagovara i prati da uvijek ostanemo Božji i da gledamo onim pogledom kako su se gledali sveti Josip, Isus i Blažena Djevica Marija,  

Amen!