Homilija mons. Antuna Sentea, ml., rektora NaSveJaK i župnika župe Blažene Djevice Marije Snježne, Karlovac-Dubovac na Pepelnicu i osmu srijedu Velike pobožnosti svetom Josipu, 6. ožujka 2019. godine:

11-170322-mons-Antun-Sente-ml

 

 

Draga moja braćo i sestre i dragi štovatelji sv. Josipa!

Još u prijašnjoj župi dok sam bio, kada je dolazio biskup ili neki drugi važni događaj, pomalo sam bio napet, pa su moji suradnici znali da sad to treba izdržati, kad sve prođe da će sve biti dobro i župnik će biti opet onaj stari kakvog poznaju. Vjerujem da svaki od nas može se prepoznati u takvoj situaciji kad očekuje nekog posebnog gosta,ili kad treba se dogoditi neki posebni događaj da smo svi pomalo nestrpljivi i trudimo se pripremiti sve da bude dostojno tog gosta,odnosno da taj događaj koji nam je važan i do čega držimo, uistinu prođe u najboljem redu. Pa onda to zahtijeva i određenu pripremu. Ako se tako pripremamo za stvorenje ili za neke događaje koji možda neće biti zabilježeni u povijesti, koliko je onda važnije pripremiti se za jedno duhovno stanje u kojem Bog želi ući u naš život. A najveći događaj koji se dogodio, ne u našoj osobnoj povijesti, nego u povijesti čitavoga svijeta kojega god možemo zamisliti, jest silazak Boga među ljude iz vječnosti u vremenitost, iz sveopće univerzalnosti u našu ljudsku konkretnost ili stvarnost. To slavimo trenutkom Utjelovljenja ili začeća, pa onda na osobit način o Božiću Kristovo rođenje, ali zapravo glavni događaj jest proslava Uskrsa kojim je Bog pobijedio smrt, ponovno uspostavio red, koji je čovjek u svojoj slobodnoj volji, ubravši plod sa drva spoznaje dobra i zla, narušio. Svojim uskrsnućem pobijedio je zlo, pobijedio je smrt i čovjeku otvorio vrata raja gdje se ponovno može vratiti. Vjerujem da je to dokučio i ovaj carinik kod kojeg se Isus svratio, kojemu znamo i ime,Levi. Samo malo za uvod, tko su bili carinici? Carinici su bili pripadnici židovskog naroda koji su u ime okupatora Rimljana prikupljali porez od svojih sunarodnjaka i isplaćivali ga onda okupatoru, Rimljanima. Rim je odredio koliko trebaju poreza platiti i još su onda malo nadodali da carinici mogu sebi isplatiti plaću za taj rad. Možete zamisliti kako su bili obljubljeni među Židovima svojim sunarodnjacima, nije bilo rijetko da su ti carinici još malo više nadodavali nego što su Rimljani dopuštali, da bi valjda sebi  naplatili duševne boli, danas toliko aktualne. Takvi ljudi nisu bili prihvaćeni od svoje zajednice. Zapravo, to je išlo toliko daleko da su židovski svećenici proglasili tko god bi se dotakao, ili razgovarao s carinikom, na neki način otpadnikom od naroda, trebao se obredno oprati, smatrao se nečistim kao što je i on sam nečist. I takvom jednom nečistom čovjeku dolazi Spasitelj svijeta! To bi smo zapravo htjeli spoznati u ovoj Korizmi i u ovom našem korizmenom hodu. S jedne strane da jesmo nečisti, da smo grješni, da nam treba dolazak Spasitelj svijeta i željeli bi smo zamoliti da taj Spasitelj uđe u naš život, da na neki način pokuca na prostor našeg života i govori nam: "Danas želim boraviti u tvome domu, u tvome životu!" Zašto je uopće do toga došlo? Očito taj carinik Levise sam tražio, jer u Boga nema slučaja! Vjerojatno nije bio zadovoljan sa svojim stilom života. Ne samo zato što je po svojem proračunu premalo novaca zarađivao, nego baš ta jedna neshvaćenost, neprihvaćenost. Čovjek koji je zapravo imao veliko bogatstvo nije bio sretan, kao da se ništa pod suncem ne mijenja. Koliko danas susrećemo ljudi koji i imaju neku relativnu materijalnu sigurnost, ali nije to što čovjeku daje radost, što ga usrećuje!Toliko puta primjećujemo ljude koji imaju sve ono ili puno više nego što mi imamo, ali što im to znači kad nemaju onu unutarnju radost i unutarnji mir. Očito je Isus Krist to prepoznaoto traženje, taj jedan unutarnji nemir kod carinika Levija i k njemu se svratio, ponudio mu je zapravo svoj ulazak u njegov život! Carinik nijetrebao to prihvatiti, mogao je to odbiti i mogao je reći: "Tko si ti zapravo? Možda jedan od onih koji su te poslali od židovski poglavara pa da ćeš mi sada propovijedati ili ne znam što govoriti." On je zapravo jedva čekao taj trenutak. To bi zapravo trebalo biti i ovo naše korizmeno vrijeme i naš korizmeni hod, ili ako hoćete ovaj naš hod od 19 srijeda za svetim Josipom. Pokušajmo se i mi prepoznati u ovom cariniku Leviju i na neki način pregledati svoj život. Što nam je na prvom mjestu? Oko čega se brinemo? Čemu posvećujemo pozornost? Do čega nam je stalo? Hoćemo li zapravo znati čuti odjeke kucaja Boga na vrata našega života? A Bog sigurno kuca! Bogu je sigurno stalo do nas! Ako se taj Bog, koji je stvorio čovjeka, koji je sama nevinost svraća ovakvom grešniku, kako se onda neće svratiti nama?! Dakle nije upitno je li Bogu stalo do nas! Pa zapravo i kroz ovo vrijeme hodočašća svetom Josipu, neprestano razmišljamo o Bogu kome je stalo do čovjeka, koji se utjelovio, koji konačno traži suradnike poput Blažene Djevice Marije, svetog Josipa, pa evo i ovog grješnika Levija. To je sigurno! Možemo onda promatrati kroz čitavu povijest kako je Bog ulazio u živote različitih velikana, svetog Franje, ili tolikih blaženika i svetaca, i onih koji jesu na putu svetosti u našem hrvatskom narodu. I ti ljudi su se odazivali na taj Božji kucaj, odnosno na Božji glas: "Danas mi je boraviti u tvojem domu!" Kada se čovjek odazove Božjem pozivu, odnosno kad pusti Boga u svoj život, razumljivo da će biti svakakvih priča, baš ovakvih kao što se dogodilo i cariniku Leviju. Zapravo, ovi farizeji, takozvani pravovjernici, nisu se čak usudili više niti do Isusa doći, jer su već puno puta bili poklopljeni, nego onda idu okolo preko Isusovih učenika i pozivaju se na neke zakone: "Pa dobro, znate li Vi s kojim čovjekom jedete?" Mislili su da će tu doći na sigurno tlo, jer konačno i apostoli su znali taj zakon da se s grješnim čovjekom ne smije dolaziti u doticaj, da će njegova nečistoća prijeći i na sve njih. Ali Isus im jasno odgovara: "Ne trebaju zdravi, nego bolesni liječnika!" Grješnicima je potrebno obraćenje! O koje lijepe spoznaje! Ovaj carinik Levi, barem priznaje da je grješnik, pa to je zapravo ključ na temelju čega Bog kuca na vrata našega života.  On se ne može svratiti k pravedniku, jer pravednik Boga ni ne treba, on je sam sebi dostatan, zapravo je veoma jadan, a ovaj čovjek koji je grješanon na neki način otvara vrata svoga života i Bog k njemu može doći. To možemo primijetiti kod svetog Josipa. Ne znamo da li je on bio bezgrješan kao Blažena Djevica Marija, Crkva nam nije to podarila, ali taj čovjek priznaje da treba Božju pomoć, on priznaje da ne razumije što se to događa s Blaženom Djevicom Marijom i ne stavlja se u ulogu suca, ne uzima stvar u svoje ruke, nije ohol, nego ponizan pred Bogom. I takvom poniznom čovjeku Bog šalje glasnika anđela koji mu govori: "Ne boj se uzeti Mariju, ženu svoju, što je u Njoj začeto, doista je od Duha Svetoga!" Ovom grješnom čovjeku Leviju sam Bog se svraća i zapravo, svi velikani crkve ili Boga u povijesti, postali su velikani tek onda kada su se priznali malenim pred Bogom. Ako igdje možemo o poniznosti, onda je to u sjeni svetog Josipa. Zato, uvijek iznova želimo ovdje dolaziti da bi smo s jedne strane ponizili se pred Bogom, ne ponizili da budemo obezvrijeđeni, nego zapravo, priznali da smo neznatni i krhki i da jedino Bog iz te naše poniznosti može nas učiniti gorostasima, velikima s Božjom pomoću i samo u Bogu! To se dogodilo i s ovim carinikom Levijem. To se dogodilo i sa svetim Josipom. To se dogodilo s tolikim velikanima povijesti Crkve, pa i našeg hrvatskog naroda. Stoga, da bi do toga došlo, uistinu je potreban proces kao što svaki sportaš treba dobro trenirati i ima različita vremena treninga, različiti intenzitet treninga da bi polučio rezultate, tako treba trenirati i u duhovnosti. E, ovo sada jest posebno vrijeme, vrijeme Korizme u kojem želimo trenirati da bi smo bili sposobni prepoznati Božji glas i primiti ga u svoj život! A Isus Krist nam je tu najbolji primjer. On se ponizio, napustio je svoje božansko veličanstvo, nikada nije prestao biti Bog, ali je uzeo naše ljudsko obličje, postao je jedan od nas, ponizio se, rodio se ne u prostoru gdje žive ljudi, nego gdje žive životinje, dozvolio da ljudski moćnici odlučuju o Njegovu životu! Sve je to prihvatio ne bi li nam pokazao put, ne bi li nam pokazao koliko suosjeća s nama i ne bi li upravo u toj poniznosti razoružao Đavla, i ponovno platio tome Đavlu cijenu svojim životom, da bi se čovjek mogao vratiti u krilo Očevo i postati ponovno dijete Božje! Ako Bog čini takvu žrtvu za nas, pa kakva ta onda žrtva treba biti teška nama, odnosno, ako i život pritisne određenim križevima, kakav nam taj križ treba biti nemoguć kad znamo da ga je Bog već ponio, da nam je pokazao put i konačno, kad god prihvaćamo križeve, žrtve, životne teškoće, onda se suobličujemo s Bogom, onda s Bogom postajemo dionici križnoga puta, ali i radosti uskrsnog jutra. Stoga, kršćanin se ničega ne boji! Ne upada u depresiju! Nije besciljan, nego zna da s Bogom dijeli radost, ali jednako tako i bol i da plod svake boli nije Veliki petak, nego radost uskrsnog jutra! Nastojmoto i mi živjeti ove Korizme, vremenu koje je pred nama do radosti uskrsnog jutra,

Amen!