Homilija vlč. Lovre Zaplatića, župnika župe Svetog Ivana Krstitelja, Rečica na devetu srijedu Velike pobožnosti svetom Josipu, 13. ožujka 2019. godine:

LZaplatic2019

 

Draga braćo i sestre, dobro došli u ovo Nacionalno svetište svetoga Josipa!

Došli smo učiti u školi Josipa, ali došli smo i čuti Božju Riječ, Božju Riječ koja ima snagu promijeniti svakoga od nas. Kao mladomisnik, prije 44 godine, uzeo kao geslo prvi stih iz Davidovog hodočasničkog psalma, Psalma 133. koji glasi: "Gle, kako je dobro i kako je milo kao braća zajedno živjeti!" Lijepo je nas ovdje vidjeti u ovom nacionalnom svetištu, jednoga srca i jedne duše, okupljene oko svetoga Josipa, kao braća i kao sestre. Okupila nas je jedna vjera, jedna nada i jedna ljubav. Vjera da Bog preko nas djeluje u ovome svijetu i to je važno posvijestiti si u vrijeme Korizme kad svi govore o nekom odricanju. Ja volim više govoriti da je Korizma vrijeme rasta i hoda prema cilju. Bog nas treba. Nada da je Bog spreman i sposoban u svakom trenutku za nas učiniti sve, pa i u svom Sinu Isusu Kristu, poći na križ za nas. Bog nas treba. Bog treba nas kao suradnike u spasenju, preobrazbi ovoga svijeta u kojem živimo. Bog preko nas, svojih učenika, nas koje je izabrao, preobražava i čini ovaj svijet drugačijim. Čini ga ugodnijim mjestom za življenje svakoga čovjeka. Naša snaga, dakle, nije u našoj mudrosti, nije u našim sposobnostima, u našim spretnostima, naša snaga, kao vjernika i Crkve jest, u vjeri, ali i u zajedništvu našem međusobnom. I zato je dobro na početku Korizme u ovom svetištu u trenutku obnove naše vjere, jer došli smo obnovi i ojačati, osnažiti svoju vjeru, dobro se prisjetiti pracrkve u Jeruzalemu koja je bila postojana u nauku, zajedništvu, lomljenju kruha i u molitvi. Svi smo mi, braćo i sestre, u ovo svetište donijeli svoje živote. Donijeli smo svoje nade, svoje promašaje, svoje uspjehe, svoje radosti, svoje tuge, svoje dvojbe, ali i svoje grijehe. Tu smo, kakvi jesmo. Ovo svetište je mjesto gdje ne treba ništa glumiti. Tu smo kakvi jesmo, ranjeni smo u svojoj ljudskosti, to priznajemo. Ranjeni smo i u svojoj vjeri. Svi smo tu s nekim svojim planovima, očekivanjima od života i od vjere. U tome je ljepota ovog našeg zajedništva! U tome! Ne u našoj savršenosti, nego u našoj ranjivosti, što tako ranjeni i sebični često puta želimo graditi zajedništvo. Želimo graditi bratstvo i sestrinstvo. Svi mi imamo jednu želju, želimo Boga u svom životu. Sveti Josip imao je svoj život, kao što ga svatko od nas ima, imao je svoje planove, imao je svoje poteškoće i brige, rekli bi smo živio je svoj život svaki dan. Imao je vjerojatno i nesavršenosti, svi ljudi imaju, jer svetost nije u savršenosti, svetost je upravo u nesavršenosti koju donosimo Bogu da Bog našu nesavršenost pretvori, svojom milošću i ljubavlju, u savršenost. Božja snaga je ta koja nas mijenja! Božja snaga je bila ta koja je mijenjala Josipa i njegove planove. Jer, ako sam savršen, onda mi Bog nije potreban, Bog mi je potreban upravo stoga što sam nesavršen, što sam lomljiv, što sam grješan! Bog je onaj koji je moja snaga! Upravo iz te svoje ljudskosti, iz te ljudske zbiljnosti na površinu izbija Josipova veličina. Bio je otvoren Bogu. Svoje planove s Marijom promijenio je kad je susreo Boga i Božji glas. Vjerovao je da će Bog providjeti njegov život, da će učiniti što je najbolje za njega, a onda je on odlučio učiniti što je najbolje što je za Boga, čuvati Njegovog Sina. Tek kad ja osjetim što Bog može učiniti za mene, tada će se u meni roditi poriv i želja da ja učinim za svoga Boga što najviše mogu! I tako se iz Božje ljubavi rađa moja ljubav, iz Božje ljubavi prema meni rađa se moja ljubav prema Bogu! I to je čudo koje se zbiva u svakome od nas. Još nešto, htio bih vam na početku ove Korizme staviti svima na srce, jer i meni to leži na srcu, a što je osobito važno u ovo vrijeme u kojem živimo, kao pojedincima, ali i kao zajednici, a to je da si posvješćujemo i produbljujemo svijest o vlastitom proročkom poslanju u ovome svijetu. Na Pepelnicu slušali smo riječi apostola Pavla koje je uputio Korinćanima, on kaže i podsjeća one kojima je naslovio svoju poslanicu "Poslanici smo Božji. Isus šalje svoje apostole da navještaju što su vidjeli i što su čuli." Dakle, da daju svjedočanstvo vlastitog susreta s Isusom Kristom. Dakle, prorok je onaj koji govori u ime nekog drugoga. U koncilskom dokumentu Lumen gumentium stoji da su vjernici dionici Kristove svećeničke, proročke i kraljevske službe. I u sakramentu Krsta to je naznačeno kad nas svećenik maže posvećenim uljem, maže nas da budemo svećenici, da budemo proroci, da budemo kraljevi, vladari s Bogom nad Zlom. Dakle, istina je na neki način smo mi naučeni i Crkva je bila dobrim dijelom klerikalna organizacija gdje je to sve palo na neki način na leđa svećenika, njima je bila dužnost naučavati, propovijedati, naučavati, ali taj isti koncilski dokument govori da proročka služba pripada svima u Crkvi, svi smo dakle pozvani dati svjedočanstvo, svi smo pozvani naviještati, svatko tamo gdje se nalazi, bilo u obitelji, bilo na radnom mjestu, bilo na ulici. Živimo u vremenima kada nam drugi govore što bi smo trebali govoriti, gdje bi smo trebali govoriti i htjeli bi nas natjerati, ako je potrebno i silom, da budemo vjernici unutar četiri zida. Valja znati da vjera nije privatna stvar, kako god negdje pisalo, kako god govorili, vjera nije privatna stvar, vjera jest osobni odabir, ali kad je postala osobni odabir, ona postaje javna stvar, jer ja nisam privatno vjernik, a javno nevjernik! Privatno ću se Bogu molit, a javno ću se zalagati za stvari koje su protiv vjere, koje su protiv Boga. Nemoguće! Jer tada vjera postaje javna stvar! Ja djelujem iz vjere! Djelujem nošen vjerom! Dakle, ona postaje moj stil života, način kako živim unutar četiri zida ovog svetišta, unutar četiri zida svoga doma, ali i na ulici, u javnosti, u medijima. Život se ne odvija u četiri zida, život se odvija na javnom prostoru, život se odvija na ulici u javnosti, na cesti. Dakle, bilo bi dobro, kad bi smo kroz ovo vrijeme, nadahnuti duhom svetoga Josipa, bili otvoreni Bogu, ali isto tako posvješćivali si to svoje poslanje proročko. Bit naše vjere jest hvaljenje i slavljenje Boga, zahvaljivanje, ali i javno proročko svjedočenje onoga što smo vidjeli, što smo čuli od našega Gospodina. Pa, evo, na kraju, neka nam ova Korizma bude nadahnuta čežnjom za braćom i sestrama, to je bit nedjeljne mise, čežnja za zajedništvo s Bogom, ali i čežnja za zajedništvo sa braćom i sestrama u vjeri! Dakle, neka nam bude ispunjena čežnjom za ljepotom zajedništva! Lijepo je biti zajedno, to je trenutak kad jedni druge ohrabrujemo, a sve nas Bog ohrabruje! To je trenutak kad jedni druge nadahnjujemo, ali i sve nas, kao pojedince i zajednicu, nadahnjuje Bog. Neka nam Korizma bude vrijeme otvorenosti Duhu Svetom koji će nam jakost i mudrost i snagu da ostvarujemo bez straha svoje zajedništvo i svoje proročko poslanje,

Amen!