Homilije

Blagdan svetog Josipa, zaštitnika Hrvatske, 10.6.2019. – homilija prof. dr. sc. fra Ante Vučkovića, OFM

Homilija prof. dr. sc. fra Ante Vučkovića, OFM na blagdan svetog Josipa, zaštitnika Hrvatske, 10. lipnja 2019.

 

Homilija prof. dr. sc. fra Ante Vučkovića, OFM na blagdan svetog Josipa, zaštitnika Hrvatske, 10. lipnja 2019.:

 

 

Isus sliči Josipu”

„U ime Majke”, tako se zove kratki roman jednoga neobičnoga talijanskoga pisca koji se zove Erri De Luca. Taj neobični čovjek za sebe kaže da se ne može nazvati vjernikom, ali istodobno svako jutro sat vremena na hebrejskom čita Bibliju i hrani se njome. Iz takvoga čitanja Biblije nastao je i taj mali roman koji opisuje odnos Marije i Josipa u vremenu prije Isusova rođenja, preko rođenja u Betlehemu i bijega u Egipat. Ovaj važni odnos Marije i Josipa smješta u svoje vrijeme te, kao romanopisac, potpuno poštuje svaku biblijsku riječ. Na jednom mjestu, a to je razlog zbog čega vam ovo govorim, opisuje scenu u Betlehemu kada pronađu i dobiju prostoriju u kojoj će Marija roditi. Josip iziđe van. Marija ostane sama u prostoriji. Rodi Dijete. Nakon rođenja Josip se vrati unutra i Marija mu dadne u ruke novorođenče. Josip ga uzme, gleda i kaže: „Kako je lijepo Dijete!” Marija kaže: „Sliči ti!” Josip i Marija sigurni su da dijete nije fizički Josipovo.

Kad bismo danas nekome tko u ruci drži tuđe, a ne svoje dijete, rekli da mu sliči, shvatili bismo to kao cinizam, kao porugu. Erri De Luca duboko shvaća što znači sličiti. I ima potpuno pravo. To znači otprilike ovo: kad pogledaš Njegovo lice, vidjet ćeš to što jesi. Ono što je Marija vidjela na Josipu sad vidi i na svome Sinu. Sliče. Po čemu? Da ne kompliciramo previše, kad god vidimo nasmijano ljudsko lice, a znamo koliko su ljudska lica različita, uvijek vidimo istu radost. Ne možemo vidjeti radosnog čovjeka, a da ne prepoznamo radosno lice. Ne možemo vidjeti tugu na bilo kojem licu, a da ne prepoznamo tugu. Dobrota na licima čini da lica sliče jedno drugome. Pravednost koju je Marija upoznala na Josipovu licu zrcali se na licu njezina Djeteta.

Tako Josip sliči Isusu i Isus Josipu! Njih dvojica stoje u rodoslovlju u kojem se zrcali ljudski rod. Na Isusu se vidi sve to što mi jesmo. To se vidi i na Josipu. Njihova blizina je važna i nama pa bi bilo pametno da poslušamo što nam današnji evanđeoski tekst, ovaj kratki Matejev tekst, kaže o tome što se vidi na Josipu. Kroz to ujedno čitamo i što smo mi, što možemo biti, a i to što nismo.

Važnost memorije – pamćenja

Najprije, vidimo golemu razliku između nas i Isusovog naroda. Nama je pamćenje važno, ali naše pamćenje je kratkoročno. Uvjeren sam da među nama nema gotovo nikoga tko bi mogao nabrojati svoje pretke unatrag četiri, pet, šest koljena. Dođemo do bake, prabake i eventualno još jedno koljeno dalje, ako znamo, a uglavnom svi i tu stanemo. Naše je pamćenje kratko. Kad pogledamo što pišu Matej i Luka o Isusovu rodoslovlju, odmah vidimo da ono kod Mateja počinje od Abrahama pa ide do Isusa, a kod Luke ide od Isusa do Adama. Izabrani narod ima duboko i dugo pamćenje. Ono seže do početka ljudskoga roda. Naše društveno i političko pamćenje je kratko. Nakon što smo izabrali svetog Josipa za zaštitnika, a to nije bilo previše davno, to nam, u političkom području, danas ništa ne znači. To više nije u pamćenju. Ima u tom i neke sličnosti s našim obiteljima. Kada smo odlučili ići za Kristom pa smo primili krštenje, pa potom i druge sakramente, često opazimo da nam to nakon deset, dvadeset godina ništa ne znači. Židovski narod, naprotiv, stalno ponavlja prvu, najvažniju zapovijed: „Sjeti se! Pamti!” Josip važi kao točka preko koje će Isus ući u život naroda komu je pamćenje veoma važno, dugo i duboko.

Drugo što nam upada u oči jest da je Isusov život ili priča o Njegovu životu počela prije Njega samog. Prečesto imamo tendenciju misliti o sebi polazeći od svojega rođenja, ali znamo da je za naš život važno i ono što se događalo prije nego smo začeti i došli na svijet. Ta priča je važna. Neki su čak zaboravili svojoj djeci ispričati kad su se zavoljeli i kako su djeca došla na svijet. To je svakome dio njegova života. Imamo nutarnju potrebu znati kako smo došli na svijet, jesmo li željeni, kako je živjela mama, a kako otac prije nego što smo bili začeti. Evanđelja detaljno opisuju što se dogodilo prije nego je Isus došao na svijet. Luka kaže da je Marija sve što se dogodilo čuvala i pamtila i kasnije prenosila drugima. Imamo potrebu ne samo znati, nego i prenijeti mlađim generacijama u kakvu su priču ušli svojim začećem i rođenjem. To se tiče svakog od nas i to se tiče cijelog naroda. Crkva poput Marije čuva pamćenje o začetku, rođenju i rastu naroda.

Svake godine ponavljamo kako je Crkva počela i što se s njom događalo od početka. I to činimo uvijek iznova. Kako je s Kristom počelo i što se s Njim događalo i onda opet iznova. Svake godine. Pamćenje je duboko i traži ponavljanje. Marija je bila zaručena s Josipom i jednoga je dana postala trudna. Oboje znaju da dijete nije Josipovo. Marija zna zašto je trudna. Pristala je na suradnju s Bogom. Povjerovala je anđelu Gabrijelu. Josip to ne zna. I onda nam tekst kaže da je Josip bio pravedan.

Josip pravedni

U Isusovu rodoslovlju ima jedan drugi Josip kojega nazivamo Pravednim. I on sliči na Josipa, Isusova oca. Upravo po pravednosti sliče. Kad otvorimo prvu knjigu Biblije, negdje pri njezinu kraju, 45. poglavlje, i pročitamo kako je to Josip bio pravedan, nalazimo čudesan tekst. Pročitajte ga! To je tako dobro napisano. Josip je u Egiptu drugi iza faraona. Ima svu hranu u svojoj ruci. Njegova braća gladuju. Dolaze već nekoliko puta u Egipat po hranu i Josip stalno istražuje što mu je s ocem. Ne može pitati izravno, a hoće saznati je li mu otac na životu. Muči ga kako to da ga dvadeset godina nije tražio, kako to da se pomirio s tim da ga nema. I onda, u razgovoru, nasluti da je otac živ, pa sve pošalje van i ostane sa svojom braćom i kaže …! Pročitajte taj tekst! Čudesan je! Kaže: „Dođite bliže!” a kad dođu bliže, kaže im: „Ja  sam Josip, vaš brat!” To je prijelomni trenutak. Njegova braća stoje kao okamenjeni. Ne mogu progovoriti ni jedne riječi. Kao da su smrznuti. Oni znaju: sad smo gotovi! Mi smo ga davno prodali, a on sada ima svu moć u ruci. I tad slijedi čudesni tekst jednog pravednoga čovjeka, za kojeg Biblija uvijek prije, kad god je bio u nevolji, kaže da je Bog bio s njime i da je bio pravedan. I on kaže braći: „Nemojte prigovarati sebi što ste me prodali u Egipat! To me je Bog poslao prije vas, da vi preživite!” To nikad nitko od njegove braće ne bi mogao pomisliti! Nema prigovora, nema osvete, nema napada! Josip pomaže braći da sa sebe skinu osjećaj krivnje, taj najteži osjećaj! Tada je bio pravedan! Bio je pravedan jer je tražio pravednost za svoju braću.

Za Josipa se kaže da je bio pravedan. Zašto? Gledajte razliku nas i njega. Kad mi govorimo o pravednosti, mislimo na sud. Na sudu tražimo svoju pravednost. Tražimo je za sebe jer nam je oduzeta. Netko mi je ukrao zemlju, netko mi je oteo prvenstvo, netko mi je uzeo posao, netko mi je učinio nepravdu i ja tražim pravdu za sebe. Toga nema kod Josipa! On ne traži pravdu za se. On je sličan Josipu Pravednome. Njemu je važnije kako je s Marijom nego što li će biti s njim. A s njom nije bilo dobro. Situacija oko Marije je bila teška. Trudna je, a on zna da Dijete nije njegovo. On je vjernik i veže ga Zakon, a to u ovom slučaju znači da Mariji prijeti kamenovanje. Gledamo čovjeka koji je pravedniji od Zakona. Josip kaže: „Ja to ne mogu učiniti. Volim je. Ja ne znam što se dogodilo, ali ja njoj vjerujem. Ne mogu je izložiti takvom nasilju. Radije neka nasilje i sramota pogode mene. Radije ću pobjeći nego da ona doživi takvo nasilje.” Pismo ga naziva pravednim zato jer je htio pobjeći, jer Mariju nije htio izvrgnuti sramoti, jer je tražio načina kako da je zaštiti.

Živimo u svijetu koji jedva misli na pravednost drugih. U tom svijetu ima i onih koji se kunu da rade za pravednost drugih, a svako malo otkrijemo kako oni najprije misle na se, a neki možda i jedino na sebe. Josipu je stalo da Marija ne bude izvrgnuta ni sramoti u očima ljudi, a ni nasilju koje joj prijeti. Pravednost hoće zaštititi drugoga, čak i onda kada ne razumije sve što se događa s njim. Mi znamo tko to čini. To čini samo onaj koji voli. Onomu koji voli ne treba ništa reći. On zna što čini. To čini Josip. To čine roditelji. To čine ljudi koji vole! To znamo i po tom što Pavao, u onom velebnom Himnu ljubavi, kad nabraja što je sve ljubav, kaže: „Ljubav ne traži svoje!” Sjećate li se ovog stiha? Ljubav traži što je drugom važno. Traži kako njega usrećiti, traži kako njoj učiniti život dobrim! To je ljubav! Mi to znamo na vlastitoj koži!

Iz pravednosti u ljubav

Kada se ljudi počnu voljeti, onda se spontano ponašaju, upravo onako kako to ljubav zahtijeva. Traže kako drugoga učiniti sretnim. I znamo kada to prestane. Prestane kad počnem tražiti što je pravedno za mene, kad sebe stavim na prvo mjesto. Znamo da je u tom trenutku ljubav otišla. Nema je više. Ne možemo zamisliti roditelje da kažu: „Najprije ja, pa onda moje dijete!” Tu nešto nije u redu. Ali živimo u svijetu u kojem je postalo najnaravnije da ljudi kažu da se vole i da pod tim misle da su oni sami na prvome mjestu.

Josip nije htio Mariju izvrgnuti sramoti jer je bio pravedan. Pustio je da ga vodi ljubav! I iz ljubavi i iz pravednosti, htio ju je potajno, da nitko ne zna, napustiti. Taj njihov odnos je neobičan. Otvorite Evanđelje po Luki i vidite kako Luka opisuje sve iz vida kako je Marija doživljavala. Otvorimo li potom Mateja, vidimo kako Matej opisuje sve kako je to Josip doživljavao. Tako imamo dva različita pogleda. Muški i ženski. Jedan uz drugoga. Sinkrono. Nema jedan prednost nad drugim. Nije jedan više, a drugi manje vrijedan. Jednako su vrijedni. Otvorite Luku i vidite kako će Marija, usprkos tome što između nje i Josipa još ništa nije jasno, biti sasvim mirna i otići kod svoje rodice Elizabete. Neće kljucati Josipu po glavi: „Hajde više odluči se! Što si smislio? Kad ćeš više reći što hoćeš?” Ništa od toga. Marija je potpuno mirna jer zna: „Onaj koji me je pozvao, Onaj koji hoće da pristanem da kroz mene Bog dođe u svijet, On će naći načina da uđe i u Josipovo srce, u Josipovu svijest.” Nije uopće uznemirena. I to u što je Marija imala povjerenja dogodit će se na najneobičniji način.

Govor šutnje

Josip je neobičan lik. U Evanđeljima nema nijedne njegove riječi. Mi ga zato zovemo „čovjek bez riječi”! Naravno da je on govorio. Nije bio nijem. U Evanđeljima, međutim, nema niti jedne njegove riječi. To ujedno znači da ima puno važnijih stvari koje nisu vezane uz to što je govorio, nego uz to što je radio i kako se ponašao. Kaže Matej da mu se u snu ukazao anđeo. To znači, on je bio toliko pozoran na to što će mu Bog reći da mu ni u snu pozornost nije splasnula. I dočim je opazio što je Božja volja, odmah ju je prihvatio. Dobio je odgovor koji je tražio. Anđeo mu je posve izravno rekao: „Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju ženu svoju!”

Slutimo i drugu stranu muškarca, a to je strah, strah što će se dogoditi. To je jedna od najčešćih napasti za ovaj dio polovice svijeta, za muški rod. Muškarci su ljudi koji se rado kite hrabrošću, ali oni znaju da hrabar čovjek nije bez straha. Hrabri su oni koji su pobijedili strah. Strah je velika napast. Do dana današnjega muškarac koji ne može izaći na kraj s nekom životnom poteškoćom, posebno s nekom u važnim odnosima, najradije bira odlazak. Bilo da ode u gostionicu popiti pivo i zaboraviti muku, bilo da ode van samo da se udalji. Anđeo pomaže Josipu da pobijedi strah. Kao da nas tekst poučava kako život jednoga muškarca nije bez straha, ali kako muškarac koji je otvoren Božjoj blizini pobjeđuje strah. I za sebe i za svoju obitelj. Anđeo pomaže Josipu da razumije kako Marija nije iznevjerila njihovu ljubav. Pomaže mu da vidi kako se u njihovoj ljubavi dogodilo nešto puno dublje nego se inače događa u ljubavi muškarca i žene.

Dijete – produbljena ljubav

U svakoj ljubavi muškarca i žene dogodi se produbljenje odnosa kad se pojavi dijete. Ništa ih ne može tko približiti jedno drugom i otkriti tajnu života kao trenutak kad saznaju da je žena trudna i da će dobiti dijete. Pogledajte što se događa između muškarca i žene kad hoće dijete, a ne mogu ga imati. Koji osjećaj praznine, koji osjećaj nemoći, koji osjećaj ostavljenosti! Josip dobiva odgovor u snu: u podnožju njegova odnosa s Marijom ne stoji njezina nevjera, nego Božja prisutnost! U njoj i među njima je sam Bog na djelu! I Josip dobiva zadatak: ti nisi isključen iz Njegova života! Svaki je otac uključen u život svog djeteta ma kako ono došlo na svijet! I ti ćeš biti uključen! Dat ćeš mu ime Isus i On će spasiti narod svoj od grijeha njegovih! Otkrivamo da Josip sudjeluje u misiji spasenja ljudi zbog koje Isus dolazi. Kako sudjeluje? Slušajući Božju Riječ!

Slušatelj Boga dobro vodi obitelj

Josip je neobičan lik. On ima vrlo precizno mjesto. Ima dva uha. Jednim sluša Boga, a drugim sluša što se događa u svijetu. Stoji na pragu svoje kuće. Marija je u kući sa svojim Djetetom, a on je na pragu. Jedno mu je uho usmjereno prema Bogu, a drugo prema svijetu. Prati što Bog hoće i što se događa u svijetu i donosi odluku misleći o tom što je najbolje za Mariju i za Dijete. Ovako židovski narod misli ulogu muškarca. To je čovjek koji je nadasve otvoren Bogu i sluša Božju volju. To je čovjek koji sluša što se događa u svijetu i to je čovjek koji štiti svoju obitelj. To je Josipova uloga, a ona je važna i za nas. Mi na Josipu vidimo sličnosti sa situacijama koje su nama dane u našem životu. Na njemu se zrcali što su naši zadaci! Na njemu se zrcali što se od nas očekuje! Josip će se probuditi oda sna i učiniti ono što mu je anđeo rekao. Nema ništa tako snažno u životu jednog muškarca kao kad razumije što Bog hoće i to sprovede u djelo. Nije mu dovoljno razumjeti što Bog hoće. On treba i razumjeti i djelovati. Muškarce koji su iznutra svjesni da Bog od njih nešto hoće i odluče da i oni hoće isto ne možemo lako poljuljati. Oni su u jasnoći što je njihov životni zadatak. To je muškarcu iznimno važno. On mora znati zašto i zbog čega živi. Kada mu postane jasno što je Božja volja, on je duboko ukorijenjen i stabilan i na njega se može osloniti cijela obitelj!

Vjerojatno je nešto od toga lebdjelo u očima hrvatskim sabornicima kada su davno htjeli da im Josip bude zaštitnik.

Možemo se, naravno, pitati što nama danas, u našem društvenome i političkom životu, lebdi kao ideal koji hoćemo utjeloviti. To je vrlo važno pitanje. Ono je sasvim legitimno. Možemo ga iščitavati ne u onom što netko kaže, nego u onom kako djeluje i kako živi. Kao što vi možete očitavati moj život ne po tome što ja govorim, nego po tome kako živim. Tako možemo čitati svačiji život. Josip nam je važan jer je na njemu vidljivo kako jedan muškarac postaje oslonac drugima! Evo, dao Bog da i ovogodišnja proslava ovog jednog trenutka iz naše zajedničke nacionalne memorije za nas bude proboj u onu dublju i dulju memoriju. Naš odnos sa svetim Josipom ne počinje prije 300 godina! On je počeo davno prije. Počeo je u trenutku kad je Isus dolazio na svijet. Na taj nam se temelj valja osloniti jer on seže do najdubljeg temelja Božje volje s nama! On je stvorio čovjeka i hoće da ima ispunjen život. Krist je došao k nama jer hoće da imamo spašen život. Zato je došao! Dao Bog da mu otvorimo srce i da nas Njegova milosrdna ljubav pretvori u spašenu Njegovu djecu. Amen

Čitaj dalje

Oblačeći nošnju obucimo i vjeru predaka

Cvjetnica na Dubovcu

Župni listić 6. korizmena nedjelja 24.3.2024.