Draga braćo i sestre, današnjim danom započima vrijeme Korizme!

To je putovanje koje traje četrdeset dana. Korizma je vrijeme, kažu, srca. I započima Riječ Božja na današnji dan pozivom proroka Joela „vratite se svim srcem meni, posteć, plačuć, kukajuć, razderite srce, a ne halje svoje“. Vrijeme Korizme je vrijeme srca, to osjetimo dok uđemo na ovo sveto mjesto, dok zapjeva pjesma odmah čujemo da je to neki mor vuče nas na sjetu da se nečega sjetimo. Kao da nas želi taknuti u dušu pa da suza poteče. To je vrijeme plača, to je vrijeme sjete, vrijeme ljubavi koja se ne izražava previše kroz buku nego kroz intimni susret. Da vrijeme, koje smo započeli, je vrijeme koje Gospodin želi da bude Njegovo i naše vrijeme, da mu se vratimo svim srcem. Možda je jedan dio nas, našega srca kod Gospodina, a drugi dio negdje luta i nemamo cjelovitost života, nemamo cjelovitost kršćanskoga puta, nemamo cjelovitost srca koje možemo staviti pred Boga i kažemo - da Gospodine potpuno Tebi pripadamo, želimo ići za Tobom! Želi, kaže, da otvorimo svoju nutrinu. Kad je srce otvoreno, kad je srce razderano, kada u njemu nešto ima pa i mi po nekim znakovima, djeca, mladi, vole nacrtati srce i ono je probodeno, ono je udareno kopljem, to je znak da je zaljubljen. Ako je ono zatvoreno nema šta se staviti u njega. Da, Bog želi razderati srce da može staviti svoju Riječ, Riječ Života i Riječ Ljubavi u naše srce da može rasti njegova riječ i da postanemo sve više njegovi i na njegovu sliku da postajemo iz dana u dan. Riječ koju smo čuli u Evanđelju je pomalo neobična. Kaže Isus svojim učenicima, pazite! Kome kažemo pazite? Kad dijete ide prema vatri kažemo, pazi! Kad ide na put kažemo, pazi kako voziš! Kad prelazi ulicu, pazi! Neka opasnost vreba, da i kod učenika vreba opasnost, ali ne kada odlaze na ulicu, kada idu putem gdje mogu pasti, nego vreba opasnost kada su s Bogom. Tri stvari ovdje su naglašene i sve tri su izričaj našega odnosa prema Bogu. Kroz te izričaje govorimo da Bogu pripadamo, da smo Njegovi, ispovijedamo vjeru u Njega. I najprije će kazati, pazi kada daješ milostinju! Ne kaže, daj milostinju, nego, pazi kako daješ milostinju. Nemoj trubiti pred sobom, kako je praktičan, lijepo to govori možemo vidjeti jednoga trubača ili čovjeka koji ide dijeliti milostinju, a prije ispred sebe pozvao je bubnjara da bubnja i da pokaže kako ovaj čovjek daje milostinju. I kad bi ga pitali zašto to činiš? Pa, da budem primjer drugima da i drugi mogu davati! Dobro je činiti dobro djelo, da i drugi vide i da i oni mogu činiti dobro djelo, složit ćemo se svi. Ali, ako to postane cilj, da drugi vide, i ako nema ništa dublje u njemu, kao da nije ni učinio. Dobro djelo, učinjeno, milostinja dana, ako je dana samo zbog mene, već sam primio svoju plaću. Tražio sam pljesak ljudi, pohvalu ljudi, tražio sam dobro mjesto u društvu, u kući i to sam dobio i trgovao sam. Ma Isus kaže, taj čin nije čin trgovine, nego ljubavi! Ti, naprotiv, kada dijeliš milostinju neka ti ne zna ljevica što čini desnica! Nemoj računati, nemoj gledati, pa Otac koji vidi u tajnosti On će ti uzvratiti! Ma ne činimo mi zato da kažemo Gospodine hoćemo da nam Ti uzvratiš. Ako se nešto čini u tajnosti, ako se čini iz ljubavi prema Bogu, pa svakako da će Bog itekako vidjeti i nagraditi. Pa ljubav je uvijek takvoga dinamizma nema ljubavi Božje, ljubavi koja je usmjerena prema Bogu, a da Bog nije uzvratio. Naprotiv, uzvraća daleko više nego što očekujemo i tražimo. Ma On želi da se upustimo u „trgovinu“ s Njim i da će nas tada obilno nagraditi. Ide korak dalje, za nas je najsvetiji čin kada smo pred Bogom i kada se molimo. Po tome se prepoznajemo da smo kršćani, da smo vjernici. Vjernik je onaj koji sklopi ruke i moli se, ne onaj koji kaže da Bog postoji ili da je upisan u maticu krštenih, primljen je sakramenat ovaj ili onaj. Nego, vjernik je onaj koji sklapa ruke i razgovara s Bogom. Ali i taj čin može biti čin koji nas odvlači od nas od naše nutrine i od Boga. Ako to činimo da nas ljudi vide, možda će roditelji danas kazati, pa potrebno je da me moje dijete vidi kako idem u crkvu, ali ako idem u crkvu samo da me dijete vidi, ako idem u crkvu samo da me svećenik vidi, da me susjedstvo vidi, već sam primio svoju plaću jer sam to htio. Kaže Isus svojim učenicima vi kada molite tada uđite u svoju sobu. Ma koja je to soba? To je soba naše nutrine, to je naše srce. Kad uđemo u tu sobu, kada tu uspostavimo jedan dijalog s Bogom, kad osjetimo kako srce kuca zajedno s Bogom tada osjećamo i Njegovu prisutnost i Njegovu ljubav i Njegove darove. Kažu da su Židovi imali samo jednu sobu koja se mogla zaključati. To je bila soba gdje se čuvalo vino, ulje, imala je ključ da ne bi došli lopovi, to je soba gdje su imali blago koje su čuvali i ta soba redovito nije imala nikakav prozor, nije imala nikakvo svjetlo, kada se uđe u tu sobu može se samo mirisati. Osjeti se miris ulja, miris vina, da osjetimo onaj miris onoga što je Bog nama dao. Nije više pogled na van nego pogled u nutrinu. Taj pogled u nutrinu otkriva Božje darove u našem životu i kako smo bogati jer nas je Bog obdario. I to kaže svojim učenicima uđi u svoju sobu osjetit ćeš kako je Bog bio velik, velikodušan u tvome životu. I Bog će ti uzvratiti. Onaj koji vidi, koji zahvaljuje, otvara svoj prostor da Bog može ponovo puniti, još više napuniti naš život. I, treće je post. Vi kada postite, za Židove je bilo propisano da jedanput u godini poste. I mi imamo dva puta u godini kada postimo. Netko posti i češće. Ima pobožnih žena koje poste jedanput u tjednu i to im je sastavni dio njihove brige za djecu njihove brige za duhovni hod i rast onih s kojima žive. Tako to radosno i veselo čine jer znaju da će Bog vidjeti i nagraditi. Ne vidi kako, na koji način, ne vidi odmah dok dadne jednu novčanicu da će dobiti čokoladu, ali zna da Bog neće zaboraviti. Isus kaže vi kad postite nemojte biti namrgođena lica nego postite kao da idete u svatove, namažite lice šminkom za žene, za muškarce ne znam što bi to bilo valjda da se malo bolje počešljaju, umiju, bace neki parfem na sebe da osjete da je to slavlje, jer slavlje zajedništva s Bogom ulazim u razgovor s Njim, u jedan intiman odnos s Njim na način koji on osjeća da sam spreman iz ljubavi prema njemu nešto podnijeti, trpjeti. I znam da će to biti prostor koji će Bog onda ispuniti jer sam ga otvorio, jer sam ga ispraznio. Ma Isus nam želi kazati kroz ovo vrijeme da pazimo kako se odnosimo prema Njemu. On ne traži da promijenimo svoju haljinu, nego da zaviri u naše srce, da kroz ovih četrdeset dana i mi hodimo kao Židovi u pustinji onih četrdeset godina. Ne da ih Gospodin izmori, nego da vidi što je to u njihovom srcu, da vidi da je Bog onaj koji ih stalno prati koji je tu. Da, danas je i srijeda. Dan je svetoga Josipa. I župnik reče da kroz ovih devetnaest srijeda okupljamo se oko Josipa kao oko domaćina ovdje u ovome Svetištu. Ima li nam ovaj šutljivi čovjek što kazati? Itekako! Ako ga vidimo u ovom kontekstu u kojem Isus govori o pravilnom ili pravom odnosu prema Bogu onda njegov život je ovdje prava slika Isusovoga učenika. Sve što čini, čini u tajnosti. Samo kratko. Sjetimo se da Josip prvi razgovor ne vodi sa Marijom, zapravo ne vodi ni s kim, on jednostavno dopušta da mu Bog govori. Njegova molitva je šutnja, promišljanje i traženje od Gospodina da on dadne odgovor na ono što ne može dati čovjek. U snovima se muči i Gospodin mu daje. Daje mu da spozna koji je to njegov put, pravi put kroz život. Josip će otkriti kako Bog nije nimalo škrt u životu. Zacrtao je Josip svakako svoj život zajedno sa Marijom, zacrtao je ili je već napravio plan jedne lijepe obitelji. Skromna, čestita, najvjerojatnije, lijepa žena zaljubila se u njega. O njoj Josip razmišlja i vjeruje da ona razmišlja o njemu. Ali vidi da se nešto događa u njezinom životu i u snu čuje ne boj se Josipe. Te planove koje si ti napravio, nisu moji planovi, vrijeme Korizme je da upitamo, jesu li planovi koje mi stvaramo stvarno Božji planovi? Možda Bog za nas ima daleko veće, ljepše planove. Kad se dođe u Svetu zemlju onda vodiči redovito najprije odvedu hodočasnike u jednu malu kućicu u Bazilici svetoga Josipa. To je kuća Josipova, ono što je on zacrtao, a gore iznad te kuće je velika crkva, pa kaže nemoj se porušit Josip svoje planove, Bog kada nešto poruši onda veliko daje, daje veću kuću veću crkvu, veću obitelj, Josip upravo to kaže. Ako se Bogu nešto da onda ostaje najviše naše. Ma nemoj se bojati Bogu dati, ono što se s ljubavlju Bogu daje to ostaje trajno ugrađeno u naš život. I zato se Josip ne boji dati, sebe, dati svoju zaručnicu Gospodinu, jer zna da je on onaj koji neće porušiti a da ne sazida nešto novo. Neće osakatiti u ljubavi pa i onda kada je teškoća, kada je muka, kada je post u Josipovom životu! Tada pravi prostor da mu nešto veće da. Veće, tako veliko, da Josipa danas gledamo, promatramo kao oca Obitelji  i to cijele obitelji Crkve, promatramo ga i kao oca naše Domovine. Da, zaista je otac koji se brine. Nema puno riječi, nema svečanih riječi, ali on je onaj koji stalno čini i vjeruje da je Bog onaj koji nadoknađuje, daje, dijeli, stostruko uzvraća na ono što mi dajemo njemu. Draga braćo i sestre, ja ću ovdje nekako stati. Neka nastavi znak koji ćemo primiti. To je znak pepela, spomeni se čovječe da si prah i da ćeš se u prah obratiti iliobrati se i vjeruj Evanđelju. I jedna i druga molitva je biblijska. I jedna i druga nas podsjeća na Istinu. Prah je ono od čega nastaje čovjek, od čega Bog stvara svojim rukama čovjeka i daje mu svoj dah. Dok posipamo prah po svome čelu i dok govorimo da se sjetimo da smo prah, da smo od zemlje, stavlja i znak križa koji je za nas vjernike znak života, znak nove nade, na taj prah Bog stavlja svoj križ, svoju ljubav. Potpuno se nama daje. Kad se Bog dadne potpuno u našemu prahu u našem tijelu, tada živimo. Nećemo propasti! Nego, naprotiv imamo život koji mora proći i kroz umiranje, darivanje, post, odricanje, ali je put životu. Poziva nas da se obratimo. Kome da se obratimo? Da se obratimo Njemu. U svemu što živimo. Da se obratimo bez poteškoće. Ne ljudima, ne preko ljudi, nego direktno Njemu, kroz molitvu. Da mu se obratimo kroz djelo ljubavi konkretno kada se nekome nešto daje. Ili, kada dajemo od sebe, nešto na što imamo možda pravo, ali se toga odričemo. Ako se Njemu na pravi način obratimo, tada imamo povjerenje u Njega. Tada vjerujemo Njemu i vjerujemo da imamo Njegov život u sebi. Pa neka nam Gospodin dadne milost da i ovaj mali jednostavni znak primimo s pobožnošću kao znak početka novoga života, obraćenja, više pažnje na Njegovu Riječ i vjere da je Bog onaj koji vidi u tajnosti i da će uzvratiti. Amen.