Kaže mi Rektor Svetišta da će snimati propovijed, snimao je i sve dosad, moram još više paziti! A kaže mi pater Franjo, ja sam bio kratak, a ti smiješ biti dug. Sačuvaj vas Bože od toga!  

Imam veliki problem, godinama dolazim gotovo na sve devetnice, a sada će to i duže trajati i jedan od glavnih ciljeva kada sam razmišljao o ovoj propovijedi, bilo mi je reći nešto, a da se ne ponovim. Da ne ponovim ni one koji su prije mene govorili i zato mi je želja, možda ćete biti malo razočarani poslije ove propovijedi, ali, koristeći i služeći se današnjim čitanjima, odnosno današnjim Evanđeljem, naći u svetom Josipu i Josipovu životu, odliku o kojoj rijetko razmišljamo.  Osvrnimo se na ono što smo čuli. Prorok ide u jedinstven grad, u sjajan grad, u bogat grad, ali on ne ide u grad on ide ljudima. Ide i nosi im Božju poruku! A ta poruka je prijetnja! Svaka prijetnja, sestre i braćo, u našem životu, svaka opasnost, sve čega se nekad uplašimo i čega se imamo razloga bojati, može nas odvesti u dva pravca. Ili će nas dotući, ili ćemo ju pobijediti i kao takvi možemo kročiti u budućnost kao vjernici u susret Bogu. Taj lijepi grad Niniva, to je grad ne lijep kao naš Zagreb, jer mnogi će reći da Zagreb nije najljepši grad, da budem iskren nije ni meni najljepši, ali je naš najljepši grad, jer je naš glavni grad, jer je to centar našega naroda. No, mnogi će reći ljepši je Rim, ljepši je Pariz, ljepši je New York, ljepši je zapad nego ovaj svijet u kojem mi živimo. Evo vidite, u takav grad i takve gradove Bog šalje proroka. Ne šalje ih u Karlovac, pogledajte kako smo mi dobri. Šalje ih tamo, jer tamo gdje sve blješti i gdje sve imamo osjećaje uspjeh i dobro, tamo je opasnost velika i tamo je čovjek i čovječanstvo ugroženo. I Bog šalje proroka, ali Bog i daje naputak što treba učiniti! Taj grad, i te ljude, koji su bili takvi, danas Isus koristi i kaže, oni će ustati i suditi. Zanimljivo, nama Karlovčanima! Nama koji smo dobri, nama koji smo vjernici, nama koji možda mislimo da smo to samo! Sve to što sam spomenuo, stalno je neko balansiranje između iskustva koje život donosi sa sobom, a to je iskustvo izazova. I, moja propovijed bit će propovijed o izazovima. Sveti Josip, onaj zbog kojeg se ovdje okupljamo ove srijede, on je bio čovjek koji je poznavao izazove. Nije Josip bio, varamo se mi, dobri Josip, blagi Josip, sveti Josip! Ma to smo mi od njega učinili. On je bio i to! Ali Josip je bio, pošto ja radim s vojskom i radim s mladima, reći ću „frajer“ čovjek. Ružna riječ. Ali zamislite, momak zaljubljen i zaručen, kad je vidio što se oko njega i s njegovom zaručnicom događa, nije ju odlučio zadržati, nego otpustiti. Doduše na lijep način. I nije to jedino što nam Sveto pismo govori gdje se Josip susreo s izazovom i posvjedočio da je bio vičan nositi se sa izazovima. To su i ona ostala iskustva, briga za obitelj, i onda, na poseban način, ona skrb, briga i neprihvaćanje, otići u svijet! Pogledajte, kada mi danas govorimo o našim mladima koji odlaze u svijet trbuhom za kruhom, koliki se snalaze, ali koliko ih je više nesposobno otići. Nego, ostaju, čame ovdje, ne stvaraju ništa, ovise o svojim roditeljima, o svojim bakama, o onom što su njihovi stariji stekli. Mi se više ne usuđujemo ni prozvati ih, ni kritizirati ih, ni galamiti na njih. Mi to više i ne smijemo, jer je svijet u kojem živimo učinjen takvim da se čovjeka ne smije gurnuti kao što je Bog gurnuo Josipa i rekao idi, bježi! Na taj način ćeš ono što ja želim, ono što je moj naum ostvarivati i biti onaj koji gradi sa mnom Kraljevstvo nebesko. Ima još jedna crtica u današnjim čitanjima koja mi se jako svidjela. To je slika onog kralja Ninive. Zamislite u ovom kriznom vremenu da oni koji su odgovorni u društvu preuzmu našu ulogu? I ne samo u društvu nego i u Crkvi. Osobno ću reći imamo papu Franju koji je izazov našeg vremena. Možda nam se sviđa, možda nam se i ne sviđa. Ali, ima mnoge odlike koje su posebne. A to je, da će sve reći, da nema dlake na jeziku, da je bliz čovjeku i čovjekovom razmišljanju i njegovim potrebama. Ali i ovdje dolazimo do jedne, ja ću reći, odlike koja nedostaje i nama i svijetu oko nas. Kaže pogriješi, kaže, pogriješio sam. Evo danas čitamo, ispričava se Meksikancima zbog jedne usput rečene rečenice. Čuli smo i proteklih tjedana kako je uz sve ovo što je bilo za nas poticajno, znao reći oprostite mi, pogriješio sam, nisam možda imao pravi ton u svom glasu, nisam izabrao pravu riječ. Takvih ljudi nedostaje danas u svijetu! I takvih ljudi nedostaje među nama! I takvih ljudi nedostaje, ne samo u onim krugovima koji vladaju koji su nam primjer, njih nedostaje u svakdanjem životu, u obitelji, nedostaje nam roditelja koji će stati i reći, drago dijete pogriješio sam prema tebi! Moj život kako ga živim nije ispravan! Nego svi mi pametujemo i svi mi sve znamo. Pogledajte kralja Ninive koji je glavni i odgovorni za taj i takav život u tom gradu. On sam, javno, kaže, posti! Zgriješih! Kada ćemo mi to doživjeti da odgovorni u našem društvu, odgovorni u našoj Crkvi, kažu pogriješio sam i zato moram postiti? Postiti da bi onu pravednu nagradu, koja je možda Božja srdžba, koja je moguće zlo koje nadolazi, od sebe odagnao! Nego ćemo mi gledati oko sebe, i blizu i daleko, prozivati i upirati prstom u druge, a sebe ćemo čistiti i mi smo dobri! Kako bi jednostavno bilo biti premijer ili predsjednik u Hrvatskoj? Samo reći, nisam ja toliko uspješan, ali s vama bi mogao! Nego, oni svi, sve znaju sve mogu, sve nude, a ništa ne daju. Vidite, to je taj kralj Ninive koji posti, koji priznaje slabost, koji sluša Božju riječ, koji je spreman promijeniti se isto kao i Josip, spreman je prihvatiti svaki izazov. Sestre i braćo, razmišljajmo danas,  u našem vremenu, u ovom svijetu koji je pun toliko dobra i toliko života. Ne kao oni koji pokušavaju ovaj svijet unakaziti, nego kao oni koji znamo odakle ovaj svijet, tko ga je stvorio, tko ga je oblikovao, tko mu je dao sva ta dobra, poštujući ta dobra, cijeneći ta dobra i ako treba radeći na tim dobrima. A najveće dobro u svijetu jest čovjek i život! I nemojte se dozvoliti zavesti floskulama pa jedni kažu – uh, koliko su životinje bolje od ljudi. Nit su bolje, nit su vrjednije! To je suprotno Božjoj volji, samo je čovjek slika Božja! I možemo navesti druge primjere. Evo, u Korizmi, mi ćemo lako reći, pa svi smo mi grješnici i onda ćemo prihvatiti da griješimo. A zašto ne kažemo, svi smo mi sveti? Svi smo mi slika Božja? Pa onda kao takvi malo ćemo pogriješiti, nego onda ćemo možemo biti, oprostite mi na ovoj riječi ja sam iz Bosne, đuture ćemo reći, svi smo mi grješnici, pa ćemo griješiti. Ajmo biti svi sveti, pa posvetimo ovaj svijet kako ga je posvetio sveti Josip služeći! Kome je to on služio? Svojoj zaručnici i svojoj ženi, svome sinu kojeg je prihvatio, svome narodu vjerujući kao istinski Židov, svojem Bogu koji mu je sve to dao. Za kraj, pitamo se - znamo li mi, kome mi služimo? Znam li ja, tko sam ja? Znam li ja, tko mi je sve ovo dao? Znam li ja, tko je moj Bog, koji je tvorac, ali koji je i čuvar života? Amen!