Homilije

Deseta srijeda velike pobožnosti svetom Josipu, 25.3.2015. – homilija mons. Josip Đurkan

Draga braćo i sestre, na današnji je blagdan Blagovijesti sve je započelo! Sve ovo što mi činimo što vjerujemo, jasno i glasno nam Sveto Pismo govori da se ovo začeće Sina Božjega dogodilo na nadnaravni način. Ono nije bilo posljedica tjelesnog sjedinjenja dviju osoba, nego, izvanrednog djelovanja treće Božanske osobe Duha svetoga u duši Blažene Djevice Marije. Zadnje riječi današnjeg Evanđelja jesu „...ianđeo otiđe od nje“.  Tako je sveti Luka zaključio svoj izvještaj o temeljnom događaju spasenjske povijesti.

Draga braćo i sestre,

na današnji je blagdan Blagovijesti sve je započelo! Sve ovo što mi činimo što vjerujemo, jasno i glasno nam Sveto Pismo govori da se ovo začeće Sina Božjega dogodilo na nadnaravni način. Ono nije bilo posljedica tjelesnog sjedinjenja dviju osoba, nego, izvanrednog djelovanja treće Božanske osobe Duha svetoga u duši Blažene Djevice Marije. Zadnje riječi današnjeg Evanđelja jesu „…ianđeo otiđe od nje“.  Tako je sveti Luka zaključio svoj izvještaj o temeljnom događaju spasenjske povijesti. Čisto i jednostavno! Kada je Anđeo Gospodnji ispunio Božji zadatak, kad je od Marije dobio odgovor zbog kojega je došao, bio je kraj, ali poznato nam je, ipak, početak svega ovoga što mi činimo danas, što molimo, što vjerujemo! I zato je Sveta Crkva u povijesti, naglašavajući taj važan događaj, uvela da tri puta na dan zvoni Anđeosko pozdravljenje u našim crkvama, kako bismo se mogli sjetiti najvažnijeg događaja u povijesti, kada je, sam Bog druga Božanska osoba, ostavila Nebo i željela postati čovjekom, kada se Bog utjelovio. Ljudi bi tek sada počeli mudrovati i govoriti, sanjariti i zaključivati, a Anđeo je otišao, Mariju je prepustio njezinim mislima, njezinim pitanjima, njezinom nacrtu, prepustio ju je ljudima. I upravo u tom trenutku u njoj započinju se događati čudesna djela Božja koja će Duh sveti izvršiti u njoj, ali i kroz svu povijest, u Kristu po Crkvi. I, zato sam na početku napomenuo da od onog trenutka kada se Sin Božji utjelovio ne prestaje se utjelovljavati u našim srcima u našim dušama po Duhu svetome. Da bi živio u nama, da budemo živa pokaznica jer ljudi su odvijeka tražili neki znak s Neba. Prorok nam govori da se neće dati drugi znak osim znaka proroka Jone, i znaka evo, djevica će začeti i roditi Sina. Marija je postala živo svetohranište premda nije sve razumjela. Postala je ono u kojoj je započela tjelesno prebivati sva punina Božanstva. Premda ona to nije osjetila u njoj se započela povezivati sva poruka Staroga zavjeta i Novoga zavjeta, povezanost između onoga što je bilo i onoga što će se dogoditi. Gdje i kako bi je mogli mi nasljedovati? Da li je uopće moguće? Često slušamo govoriti o tome. Kako se lijepo prepustiti Božjoj volji! Netko je šaljivo napisao – lijepo je izvršavati volju Božju kad ti je frižider pun hrane i kad si u toploj sobi i onda bez brige ispunjavaš Božju volju. Ali, ako se od tebe traži žrtva, ako se od tebe traži odricanje, ako se od tebe traži križ, onda baš i nije lako uvijek ispunjati volju Božju. No, ipak, nije to baš prava istina. Svi mi smo na putu vjere na kojem je bila i Marija. Ima nas bogatijih i manje bogatih, siromašnih i onih koji oskudijevaju. Svi smo postavljeni pred isti izazov, da li prihvatiti Boga u svoj život, ili ga ne prihvatiti? Neprestano smo na nekim izborima, ne onima za neke stranke koje će privremeno vladati, nego na izborima za Boga ili protiv Boga. Ako ga prihvatimo, to još ne znači da ćemo sada biti zato privilegirani, očuvani od patnji, nevolja, bolesti, žalosti i smrti. Nije Bog neki jackpot. Veliku nepravdu mi radimo Bogu ako ga ograničavamo na ono da nam ispunja naše želje i htjenja. A on je uvijek veći od svega toga. Ali ako ga prihvatimo otvoreni svojom nemoći, ograničenostima, možemo imati povjerenje da je kod Njega sve moguće, ali ne po našem mjerilu nego po Njegovu mjerilu. Ako ga prihvate oni koji su imućni i materijalno bogati, zasigurno će u njima činiti da im omekšaju srca i postaju solidarni s onima koji nemaju. Evo i sada se događa onaj znak Božanski u čovjeku. Nešto se promijenilo u njegovu srcu, evo tako je i Marija puna Duha svetoga dala se na put da priskoči u pomoć svojoj rođakinji. Kako će se to dogoditi? Na to pitanje čovjek nema odgovora. Ali ima Bog! I tvrdi da je kod Njega sve moguće! Evo, braćo i sestre, to je nekoliko misli koje sam htio večeras reći u povodu ovoga blagdana Navještenja Blažene Djevice Marije. A, sada ću reći nešto o Svetoj Krvi. Dakle, godine 1411. vladalo je jedno raspoloženje u društvu gdje su se sve vrednote stavljale u pitanje, pa tako i kršćanske vrednote, a ponajviše ona najveća Tajna koja je zapravo bit kršćanskoga života, a to je Euharistija. To je bilo doba humanizma i renesanse pa je taj dim nekako propuhivao i duhovne osobe, pa su se sumnje rađale i u svećenicima, koji bi prvi trebali biti oni koji će biti svjetionici, pokazatelji ispravnog načina kršćanskog života drugima. I, tako je svećenik, slaveći svetu misu posumnjao, da li je sada istina ono što nas vjera uči, da se u kaležu nalazi prava Krv Isusova, ili je to obično vino kako nam osjetila govore? I, onda je provrla prava pravcata Krv u kaležu, izlazila je van iz kaleža i to je bilo u trenutku kada svećenik lomi Hostiju na tri dijela, dva dijela ostaju na plitici, a jedan dio stavi u kalež sa Svetom Krvlju da bi naznačio uskrsnuće Isusovo ponovno sjedinjenje duše i tijela. To je tog se trenutka dogodilo i razumije se da se svećenik prepao na taj znak, na tu intervenciju Božju, na taj poseg Božji, koji je dan ne samo njemu, nego i svima nama do dana današnjega, da bi nam ojačao vjeru i učvrstio vjeru, onu vjeru koju nas Crkva uči. I onda ju je skupio u posudu i dao zazidati u zid. Dugi niz godina je šutio o tome, sramota ga je bilo priznati nekome da nije vjerovao, on kao takav, pa ne vjeruje! Nije mogao mirno umrijeti dok nije odao tajnu svome kolegi. Onda su išli tražiti i pronašli su već ukrućenu Krv u jednoj posudici. I kada su to dočuli vjernici počeli su se na veliko skupljati, zagovarati u svojim potrebama, a bilo je uvijek nevolja, velikih bolesti, gladi, nestašica, i mnogo je od njih bili je ozdravljeno, bili su uslišani! Pa se to dočulo i u Rimu, pa je Papa onamo slao legate iz Akvileje. Akvileja je jedno mjesto, patrijahalno mjesto, u sjevernoj Italiji, tu blizu Udina, gdje je stolovao patrijarh za ove sve naše krajeve sjeverne Hrvatske. Pa je on poslao dva opata pred kojima su svi oni ljudi koji su tvrdili da su ozdravili, da su bili uslišani, morali zakletvom položiti, dakle, priseći, da je to istina bilo. Tako su sačinili jednu čitavu knjigu čudesa. Papa Julije II. dao je potom tu relikviju donijeti u Rim i ova svjedočanstva i odlučuje priznati čudo Božje. Međutim, pretekla ga je smrt, nije dospio izdati pismeni dokument, pa je to učinio njegov nasljednik Leon X., ali je to već bilo 1513. godine. Dakle, ne zna se točno koliko je u tajnosti bila ta relikvija, koliko je trebalo kad su te komunikacije kolale ovamo, onamo, to je nepoznato. I onda je Leon X izdao Bulu, a Bula je javno Papinsko pismo, kojom on odobrava štovanje relikvije. A što znači relikvija? To znači ostatak. To nije Božja prisutnost više. Ostatak Božje prisutnosti. Dakle, jedan znak. Sigurno je da nam ta relikvija ne može vjere dati. Vjere nam može dati Bog. Ali nam može dati poticaj da svoju vjeru produbimo, da svoju vjeru intenzivnije živimo! I upravo pod tim motom je Papa dao tu Bulu da bi sve generacije kršćana u Hrvatskoj, kroz vjekove, svoju vjeru produbljivale u Isusovu euharistijsku prisutnost, jer se od te vjere živi! Jer je to uvjet da bismo stekli život vječni. Jer to nije šala, igrati se Svjetlošću. I on vraća tu relikviju u Ludbreg i osniva proštenište. Vidite, naš pojam proštenište, dolazi od oproštenja, dakle, on je dao privilegij crkvi u Ludbregu da se mogu dobiti oproštenja pod četiri uvjeta: pohoditi proštenište, ispovjediti se i pričestiti, dakle, susresti se s živim Kristom u sakramentu Ispovijedi, na nakanu Svetog oca izmoliti određene molitve i vršiti kršćanska djela milosrđa. To su uvjeti pod kojima se može dobiti oprost. Čega? Oproštenje grijeha se dobiva u Svetoj ispovijedi, ali svaki teški grije vuče sa sobom i kaznu u čistilištu i koliko je više tih teških, svojevoljnih grijeha bilo, toliko će više trajati i čistilište naše, a Crkva ima mogućnost da nam već za ovog, zemaljskog, životnog putovanja kada smo na putu prema vječnosti, dade mogućnost da odslužimo te kazne sebi u čistilištu. Evo, vidite, to je to oproštenje, pa je od pojma oproštenje došao pojam proštenište. Već, evo gotovo 600 godina, vjernici naveliko hodočaste u Ludbreg da počaste Isusovu Krv, ne samo relikviju, nego Isusovu Krv, živoga Isusa u Euharistiji, svečanim euharistijskim slavljem. Oni dolaze u procesiji, relikviju izlažemo u crkvi na oltar, obiđu oltar, izvrše svoje zavjete, onda idu na ispovijed, a nakon toga se ide u procesiji u kongresni prostor kojeg smo uredili sada prije 20-ak godina, gdje se skupljaju vjernici na velikom slavlju. Uvijek to vode biskupi i tako daju počast tome, dakle i važnost. Zašto smo išli uređivati tu crkvu na otvorenom? Početkom 18. stoljeća harala je kuga u moslavačkom kraju, u Požegi je umrlo nekoliko stotina ljudi. A onda su se sabornici Hrvatskog Sabora sastali 15. prosinca 1739. godine u Varaždinu na svoje zasjedanje. Pozvali su liječnike iz Beča, onda još nije toliko medicine bilo kao danas, ali su rekli, osim ovih naravnih sredstava koje ćemo upotrijebiti protiv te kuge, obratit ćemo se i Nebu za pomoć, pa su dali zavjet u ime čitavog hrvatskog naroda, da će, ako prestaje pošast kuge u Požegi i moslavačkom kraju, u Ludbregu, gdje se čuva najveće blago hrvatskog kraljevstva, to su ipsissima verba 14. articulum tog Saborskog Zaključka, sagraditi kapelu u čast Krvi Kristove po uzoru na kapelu Božjega groba u Jeruzalemu, a koju je 1555. godine, nakon onih razaranja Serđoka i Turaka, obnavljao jedan hrvatski franjevac fra Franje Drkulić iz Dubrovnika, budući da mnogi Hrvati neće tijekom povijesti moći putovati da počaste mjesta koja je Isus posvetio svojom fizičkom nazočnošću u Svetoj zemlji, a ono će moći doći u Ludbreg. I tako je taj zavjet evo dan na savjest narodu, a kako to već biva 250 godina zavjet nije bio ispunjen. Bili su veliki pokušaji prigodom 200-te obljetnice 1939. godine kada je na čelu odbora za gradnju te kapele bio i blaženik Alojzije Stepinac i bivši saborski zastupnici, međutim, nadolazeći rat nije dopustio da se gradi. Već su toliko lijeve te sile bile prisutne u Ludbregu da nisu dale lokacijsku dozvolu za kapelu. A možda je to bio i Božji prst, pa je Bog vidio unaprijed, još pričekajte malo, doći će vrijeme slobode, pa ćete onda moći imati i veće svetište, ne malenu kapelu kao spomen samo. I tek kada je došla demokracija, ali i malo više iz potreba za hodočasnike, jer Papa je vezao najveće slavlje u čast Svetoj Krvi prvoga tjedna mjeseca rujna, vrhunac je nedjelja, sveta nedjelja takozvana, kada se ondje sabere preko 80.000 tisuća hodočasnika. I za te ljude je trebalo osigurati mjesto. Razumije se da bivše vlasti to nisu dozvolile, pa je više ljudi bilo na ulicama nego je stalo u crkveni prostor. I, tek, dolaskom demokracije, pošli smo u gradski park 1990. godine, onda je nadbiskup Kuharić meni rekao „gledaj šta mi trebamo, koliko je tog naroda, nekakav takav prostor, to mi trebamo“. I onda, evo, vlasti su nam bile naklonjene i dale su nam 2,5 hektara zemljište darovano crkvi i tu smo počeli graditi tu kapelu, dakle, skromnim sredstvima, i 14. postaja križnoga puta koje su ukrašene freskama-slikama, a svaka od njih ima po dvije ispovjedaonice. Kapela je poluotvorena, koja ima, evo Oltar, u kojeg su ugrađene moći blaženog Alojzija koji je veliku pažnju poklanjao tom prošteništu i često puta dolazio tamo, ali je to proštenište posvetio i župnik ludbreški kojega su 1945. godine ubili negdje na Dravi, još mu se ne zna za grob, dakle mučenik. Krv Isusova koju je štovao i širio štovanje Njezino i ona je tražila svjedočanstvo i mnogi drugi. Tijekom povijesti tri puta su morali relikviju zazidavati. Prvi puta je kada je taj svećenik ugradio u zid da se ne zna za sramotu i nevjere, drugi puta 1532. godine kad su Turci napadali one krajeve iz Mađarske dolazili, pa je bila opasnost da ju unište pa su je odnijeli u grad Gotavlovac u Zagorju, a 1943. godine bila je opasnost da je partizani unište, pa je jedan svećenik noću zazidao u zid i dvije godine je bila zazidana u zidu. Nitko nije znao za nju. A onda je represija došla, rastjeravali su hodočasnike, oni najhrabriji koji su dolazili, čak su noću morali se dizati iz kreveta bili legitimirani i otpravljani na ….?… čak su gostionice i trgovine zatvorili onih dana da si ljudi ne bi mogli okrijepiti tijelo. Možete misliti kakva presija je to bila. Evo, tek, dolaskom demokracije, mogli smo nešto više uređivati, trebalo je to monumentalnije biti, ali nije se moglo, koliko se moglo služi svrsi. I u najnovije doba kada su opet nastale druge kuge, kuga psovke, bijela kuga, kuga bezboštva, imamo razloga zašto moliti Svetu Krv. Ne prestati moliti da Gospodin otkloni te kuge od nas! I u najnovije doba ima čudesnih ozdravljenja. Jedan mladić iz Brezničkog Huma dao je svjedočanstvo da je ozdravio od leukemije. Njega je majka zagovorila Svetoj Krvi i on je, bolovao je dakle od leukemije, i u šest mjeseci se ta bolest povukla tako da su liječnici digli ruke nemamo mi opće odgovora kako se mogla ta bolest toliko povući. Evo, on je dao svjedočanstvo da je to Sveta Krv učinila. Jedna gospođa iz Splita nije mogla imati djece. Zagovorila se Svetoj Krvi, za dvije godine vodi sinčića, velečasni gledajte! To je plod mojega zagovora! Evo, čovjek je radostan kad čuje da Isus i na taj način pomaže onima koji su mu vjerni. Pa, evo sada prilike da i mi večeras, koji još niste mogli doći tamo, a ja pozivam da dođete da zajedno sve pokrajine Hrvatske ujedine se u velikoj molitvi protiv tih kuga koje nas muče svakodnevno, da i večeras dademo počast Ovoj Krvi, Ovom znaku Božje Ljubavi prema nama, pažnje Božje prema nama, jer da nas Bog ne voli ne bi nas ni upozoravao, ne bi nam ni znakove davao. Ali, nas Bog voli i prolio je svoju vlastitu krv za nas! A sve je počelo s onim Marijinim „neka mi bude“. Tako neka bude i u našem kršćanskom životu, kada je pred nama ponuda Božja da Ga prihvatimo, da se začne u nama i da rodimo i da budemo pokaznice Isusove ovome svijetu koji tone u svakovrsno zlo.

 

Amen!

 

 

 

 

Čitaj dalje

Oblačeći nošnju obucimo i vjeru predaka

Cvjetnica na Dubovcu

Župni listić 6. korizmena nedjelja 24.3.2024.