Homilije

Prva godišnjica smrti mons. Marijana Radanovića, 16.8.2015., jutarnja sv. misa – homilija mons. Vlado Košić

Dragi Župniče, dragi Kapelane, dragi Karlovčani, župljani Župe Gospe Snježne na Dubovcu, Karlovčani hodočasnici u Svetište sv. Josipa, dragi slušatelji Hrvatskog radija Karlovca! Evo, danas sam s vama da bismo se u ovoj svetoj misi pomolili za dušu monsignora Marijana Radanovića koji je prije točno godinu dana preselio s ovoga svijeta Nebeskom Ocu.

Dragi Župniče, dragi Kapelane, dragi Karlovčani, župljani Župe Gospe Snježne na Dubovcu, Karlovčani hodočasnici u Svetište sv. Josipa, dragi slušatelji Hrvatskog radija Karlovca!

Evo, danas sam s vama da bismo se u ovoj svetoj misi pomolili za dušu monsignora Marijana Radanovića koji je prije točno godinu dana preselio s ovoga svijeta Nebeskom Ocu.

Meni je drago što sam bio njegov kapelan, evo prije trideset godina, evo neki se to sjećaju stariji, ja sam tu započeo svoj svećenički život, bio sam tri godine kapelan, evo kao što je sada vlč. Anđelko kapelan monsignoru, tako sam i ja tada bio kapelan monsigoru Marijanu. I, dakako da ga se sjećam i da su to bilo vrlo upečatljive prve godine svećeničke službe u koju me upravo on upućivao svojim primjerom, svojim savjetima, ali i svojim odlukama koje sam ja kao njegov pomoćnik trebao slušati i provoditi i tako sam sigurno mnogo toga dobra naučio na čemu mu iskreno zahvaljujem. Rekao bih da sam po još jednoj vezi s njime povezan. Naime, nakon Karlovca otišao sam u Špansko, a poslije toga 1990. Kardinal Franjo Kuharić poslao me u župu Hrastovicu, evo gdje sam bio kroz ratno vrijeme Domovinskog rata. I, znao sam da je on, prije nego li je došao u Karlovac, bio devet godina župnik upravo u Hrastovici od 1946. godine, dakle poslije II. Svjetskog rata  do 1955. godine kada je došao u Karlovac, on je bio župnik u Hrastovici. I pričao mi je, kako je on znao govoriti "dragi velečasni, evo, tamo vam je bilo tako da je svaka kuća bila zavijena u crno, svi su oplakivali poslije rata nekoga 'ko je bio ubijen, toliko je strahote učinio II. Svjetski rat na to hrvatsko mjesto i na tu hrvatsku župu, na taj katolički živalj". Pripovijedao mi je, a i tamo su mi vjernici govorili, kako je bila i zapaljena crkva, crkva je bila bez krova i zapaljen je bio župni stan, on je stanovao prvu godinu u jednoj obiteljskoj kući i nije obnavljao najprije župnu kuću nego je najprije obnavljao crkvu. Pozvao sam ga tada, evo, Hrastovica ima 31. siječnja župno klanjanje, i, on je došao iz Karlovca, dakle već te ratne, ili predratne godine 31. siječnja 1991., on je vodio misu, evo ja sam mu bio kao župnik domaćin u Hrastovici, na župno klanjanje. Ljudima je bilo drago, premda je to bilo davno kada je on bio tamo, jer je ovdje onda započeo svoju, zapravo najplodiju fazu i svog svećeničkog rada i života. Doista, tu je u Karlovcu ostavio dubok trag i, možemo reći, evo ja bih nabrojio nekih pet značajki koje se meni čine da su važne za njega, a i svima nama mogu biti nadahnuće i primjer kada se njega sjećamo.

Prvo, on je bio čovjek molitve! On je znao provoditi sate klečeći ovdje u crkvi i moleći se pred Presvetim, a kada je odlazio, bilo je to dvaput čak tjedno, na Švarču u bolnicu, on je uvijek išao pješice i uvijek je molio krunicu po putu, noseći Presveto i ispovijedajući bolesnike i donoseći im Presveti sakramenat utjehu i sakramente Bolesničkog pomazanja. On je bio čovjek posebnog odnosa s Bogom, i zato mi je drago da je kardinal Bozanić kada je bio pokop, ovdje na svetoj misi, rekao da moli vjernike da svoje uspomene i svoja sjećanje na njega dostave na Nadbiskupski duhovni stol u Zagrebu jer je on čovjek sveta života. Evo, bio sam sada s monsignorom Tonijem Senteom na grobu, obišao sam već i prije jednom grob monsignora Marijana Radanovića, i želio bih, to vi bolje znate, da se svratite i vi i često da dolazite na njegov grob moliti se njemu i utjecati se u  njegov zagovor. Evo, mi vjerujemo kada slavimo Svi svete, da je puno više spašenih koji su u Nebu nego li svetih koji su u kalendaru. Ali, oni sveti koji su proglašeni blaženima i svetima uzdignuti su da budu primjer drugima. Ali, da bi netko bio proglašen svetim nije dovoljno samo da je spašen, da je došao u nebo, nego i da ga narod poštuje da mu se moli da postoji takozvana fama Sanctitatis, evo zato je potrebno da vjernici iskazuju svoje poštovanje, a koliko je on dugo bio ovdje, evo ove godine bi bilo punih 60 godina kako je djelovao kao župnik ili poslije kao supsidijar, umirovljeni ovdje, da ga obilaze vjernici, da mu se mole, donose mu svijeću i da se tako širi prema njemu jedno poštovanje, jedno štovanje koje bi onda moglo uroditi i sa svjedočanstvima o njegovoj  svetosti i proglašenje blaženim našeg Marijana Radanovića. Sigurno da je taj odnos prema Bogu i njegova molitva mnoge privlačio ali i mnoge ostavljao, rekli bismo, s jednim strahopoštovanjem, sa stavom jednog strahopoštovanja prema njemu.

Drugo, što bih rekao, bio je njegov odnos prema ljudima. On je bio pun blagosti. Sjećam se, nikada nije podigao glas. Nikada nije neku srditu ili ružnu riječ nekome rekao. Znao je primijetiti pa je nama, evo, znam i moje prethodnike, a i nasljednike kapelane s nekim primjedbama, ali to je uvijek bilo u lijepom tonu i na lijepi način, kada bi znao i nešto prigovoriti ili kada bi znao  poučiti. Nikada se nije srdio niti pokazivao neku ljutnju, niti neku goropadnost, nego dapače potpunu i samu blagost. Rekao bih da je u tomu ispunjao ono što današnji papa Franjo traži i od svećenika i od svih nas vjernika, da znamo pokazati milosrdno lice Božje na licu Crkve. Evo, papa će 08. prosinca proglasiti to je već najavio, "Godinu Božjeg milosrđa", evo neki koji komentiraju što će se te godine događati, kažu, pa zar je moguće da smo u Crkvi zaboravili tu tako važnu Isusovu gestu i tako potrebnu kvalitetu naših ljudskih odnosa, a to je milosrđe, jedna blagost, jedna dobrota. Često možemo osvojiti upravo tim načinom više nego li ne znam kakvim drugim aktivnostima ljude kada im pristupamo s poštovanjem, prihvaćajući ih u jednoj blagosti i ljubavi. Rekao bih posebno pod tim vidom odnosa prema ljudima, on je osobito volio djecu. I, djeca su bila, možemo reći, privilegirana kod njega, uvijek su znala njemu doći, uvijek se znao njima neizmjerno veseliti. Evo, jučer sam govorio, na blagdan Velike Gospe u našem Svetištu u Gori kod Petrinje, kako smo narod na izumiranju, a Marija Majka neka zagovara i naš hrvatski narod kao što ga je zagovarala evo kada su pred 300 godina u Sinju na taj dan naši pobijedili, ili kada smo pred 20 godina u Domovinskom ratu s krunicom oko vrata pobijedili, da se sačuva naš narod, ne samo od vanjskih neprijatelja, nego i od nas samih, a mi sami sebi grob kopamo jer djece nemamo, jer naše mlade obitelji nisu više otvorene za prihvaćanje brojnog potomstva. Evo, to je vrlo važno, da se raspoloži nekako naš narod da podupire brojnu djecu, da se raduje životu, da se raduje na taj način budućnosti. Evo, on je bio promicatelj upravo tog jednog lijepog odnosa prema djetetu i poštovanja djece i radovanja djeci.

Evo, treće, dakako da je bio graditelj. Bio je veliki poduzetni duh, čovjek velike aktivnosti koja je proizlazila iz kontemplacije. Gradio je, evo ovdje, 1974. godine, dakle, posvećena je ova crkva koja se radila 6 godina, a zapravo njegovom velikom upornošću ona je uopće i podignuta, jer, kucao je na vrata komunističkih vlasti i gradskih vlasti, komunističkih dakako u to vrijeme u Karlovcu, i, redom su ga odbijali. Međutim, on je bio toliko uporan samo dao žalbu na njihovu odbijenicu i već je drugi dan stajao pred vratima ureda i molio da mu se evo riješi slučaj da se tu treba graditi crkva, tako da je u tom smislu, evo, stvarno samo upornošću uspio i dobiti dozvolu, rekli su, ajde tamo u onoj Popovoj bari gradi, to je bila močvara, i zato se moralo duboko kopati ovdje, tako pričaju, ja to nisam vidio, ja sam došao 11 godina kasnije ovamo. Ali to je, dakle, djelo, možemo reći, monsignora Marijana Radanovića, Svetište svetog Josipa s pripadajućim župnim stanom i dvoranom za vjeronauk, a poslije i Domom svetog Josipa.

Ovdje je također on bio promicatelj štovanja svetog Josipa. Evo, to bismo mogli reći da je također jedna njegova karakteristika ili vrlina, da je bio posebno odan svetom Josipu, zaručniku Blažene Djevice Marije. Sveti je Josip zaštitnik Hrvatske Domovine. Evo tada sam imao i ja čast biti ovdje, 1987. godine kada se slavila 300.-ta obljetnica kako je Hrvatski sabor proglasio svetog Josipa zaštitnikom Hrvatske Domovine. On je doduše i zaštitnik čitave Crkve. On kao brižni dobri otac, dobar gospodar koji je svojim rukama zarađivao za Svetu obitelj može biti primjer i očevima i radnicima i u našem hrvatskom narodu, kada ga je Sabor Hrvatski proglasio svojim zaštitnikom, on je doista onaj koji bdije nad našom Domovinom i može je itekako svojim primjerom, svojim radom i svojim očinskim odnosom prema Presvetoj Bogorodici i prema Djetetu Isusu i prema dakle svima nama koji možemo se smatrati da smo u njegovoj svetoj velikoj obitelji Crkvi također na neki način pod njegovim očinskim vodstvom i njegovom očinskom zaštitom, evo, sigurni da nas on upućuje i vodi na pravi put, put spasenja. Ovdje u kapeli, on je otvorio kapelu za štovanje hrvatskih svetaca. Evo tu su uz Nikolu Tavelića, Leopolda Mandića, Marka Križevčanina, Ozanu Kotorsku, evo i te naše hrvatske blaženike i svece, ljudi iz našeg naroda koji su na glasu svetosti ili proglašeni svetima i blaženima nama primjer. Evo, teško je to bilo vrijeme komunističkog režima u kojem je živio i djelovao naš dragi, kako su ga Karlovčani zvali velečasni Marijan, ali je svojom upornošću, svojom vjerom u Boga, svojom molitvom i svojim dobrim pristupom svakom čovjeku, otvarao mnoga vrata i uspijevao da se učvršćuje vjera, da se pobožnost prema svetom Josipu širi.

Tu je on, evo pokrenuo i Glasnik svetog Josipa i silno ga promicao po čitavoj Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, po našoj dijaspori hrvatskoj, po čitavom svijetu, taj je časopis donosio vijesti i poticao čitatelje na pobožnost svetom Josipu, i to čini hvala Bogu zahvaljujući njegovim nasljednicima, evo danas monsignoru Toniu Senteu i danas to čini i nastavlja svoje poslanje. Evo to dugujemo njegu i zato smo zahvalni za dar monsignora Marijana Radanovića našoj crkvi u Hrvatskom narodu, njegovom služenju, njegovom nesebičnom darivanju za dobro crkve gdje se on istrošio, gdje je on služio, doista s puno ljubavi, s puno požrtvovnosti i predanja, svjedočeći pravu milosrdnu sliku Krista Spasitelja u svom svećeničkom pozivu poučavajući nas mlade svećenike koji smo mu pomagali, koji smo bili dodijeljeni ovdje na službu, ali i tolike vjernike koji su ovdje hrlili, ne samo iz Karlovca, evo koji je također uzeo svetog Josipa za zaštitnika svoga grada, nego iz čitave naše Domovine jer je ovo Svetište postalo i Hrvatsko nacionalno svetište svetog Josipa, evo gdje je dakle, učvršćena upravo ta pobožnost prema svecu zaštitniku naše Domovine i zaštitniku ovog grada i zaštitniku očeva koji sigurno treba i ubuduće usmjeravati naša nastojanja i štititi naš hrvatski narod na putu u budućnost.

Evo, danas nam Riječ Božja, braćo i sestre, govori o vrijednosti Euharistije. Krist Gospodin je Kruh života koji nam se daje za život svijeta. Evo, čuli smo i u prvom čitanju o mudrosti kako je potrebna mudrost koja okuplja i muževe i žene i sve ih časti, časti nas Mudrost Božja, Krist Gospodin, kako  sveti Pavao kaže da On je Mudrost Božja, časti nas samim sobom, kada nam samoga sebe u Euharistiji daje, zato smo pozvani na slavlje, osobito nedjeljne Euharistije da se ovdje hranimo pravim vrijednostima, ljubavlju Krista Gospodina uskrsnuloga, Njime u presvetoj Euharistiji, primajući Njegovo presveto Tijelo u Kruhu života koje nam On dariva da bismo ojačajni tom hranom bili sposobni ići kroz život. Evo, Gospodin nam obećava uskrsnuće, "tko jede taj kruh živjet  će uvijeke". Evo, mi to vjerujemo, vjerujemo da nije samo ovaj zemaljski život naše odredište i naša  konačna svrha. Vjerujemo da je to život vječni kojega je Isus otvorio svima koji Njega ljube, koji Ga slijede i zbog kojih je On i došao, evo, dati svoj život za nas da nas sve uvede u budući vječni život, evo, u njemu vjerujemo da je i naš monsignor Marijan Radanović, naš dragi župnik, velečasni Marijan i da je sada dionik te nebeske gozbe, stola vječne Božje ljubavi te mu se i mi preporučujemo da moli za ovu župu na Dubovcu, da moli za svoj dragi Karlovac, ali i za čitavu našu Domovinu a ja ću reći i za moju Sisačku biskupiju, ne samo Hrastovicu, evo da nas sve štiti i blagoslovi sveti Josip, zaštitnik Hrvatske Domovine, te da slijedimo Krista Gospodina i Njega navješćujemo svojim životom, svojom ljubavlju, svojom molitvom, svojim poštovanjem života, osobito djece, prihvaćajući brojno potomstvo i blagoslivljajući brojne obitelji pomažući im na životnom putu da ima budućnosti i naš narod i naša Domovina i Crkva,

Amen!

Čitaj dalje

Dan Županije u kući poniznog muža

Budimo svjetlost svojim bližnjima

Župni listić 4. uskrsna nedjelja 21.4.2024.