Hvaljen Isus i Marija! Jeste dobro? Kako nećete biti dobro kad ste došli Onome koji je izvor svakog dobra, a po to dobro smo došli i kad smo već na putu k tom dobru već se osjećamo dobro. Ja mislim kad su Izraelci izlazili iz ropstva, još dok su bili u Egiptu, ali kad su se bili zaputili u svoju obećanu zemlju da su već bili dobro, a bili su daleko od svoje obećane zemlje. I mi smo daleko od obećane zemlje, ali uvijek kad znamo da smo na tom putu koji nas vodi, ma kako bili daleko, mi živimo to neko dobro, živimo tu domovinu u koju ćemo doći jer znamo da ćemo doći, živimo tu Radost jer znamo da idemo k toj Radosti, pa iako smo još uvijek u boli, u muci, u ranjenosti, iako smo možda i u borbi s grijehom još uvijek, iako se možda borimo još uvijek, ne znam, s alkoholizmom, kockom, drogom, srdžbom, lijenošću, strahom! S čime još? Što sam još zaboravio? Ma, dakle s bilo kojim grijehom, iako se još borim s tim grijehom, iako me pritišće ili ne znam koju drugu bol proživljavam, ili možda proživljavam neku nepravdu, neku odbačenost, možda proživljavam neko progonstvo, možda me svekrva progoni? Ili nevjesta? Ili neko još bliži ili dalji? Ili doživljavam bol nepravde u društvu? Ili mi je duboko na srcu to kako je nekom mom prijatelju? Ili na nekoj široj razini, ili možda suosjećam s nekim svećenikom, ili proživljavam bol moga naroda? Ima danas u Hrvatskoj jako puno onih koji proživljavaju duboko nepravdu koja se događa mom narodu! Ili, možda, proživljavam duboku bol zbog neprijateljstva prema crkvi? Dakle, bilo na široj razini, bilo na osobnoj razini, uvijek, ono što u moj život unosi silnu promjenu jest duboka vjera i jasnoća da je Bog čuo moje vapaje! I zapravo, danas se traži to; traži se informacija o tome je li informacija istina da Bog znade za sve moje muke? I kad bi mi znali koliko Bog znade o tome? Kad bi vi znali, kad bi ti znao ili znala, koliko Bog znade o tvojoj muci i kad bi ti ta informacija stigla u srce, onda bi ti rekao ili rekla; ne želim više uopće urgirati, neka bude samo onako, kako ti Bože želiš! A informacija, kad bi, dakle, mogli, kad bi, dakle, znali, koliko Bog na to misli, silno bi se iznenadili. Sve naše boli i patnje, i ne samo sadašnje, nego u prošlosti, od djetinjstva do dan danas, sve Bogu duboko u srcu, i u mislima, i svaku nosi u mislima! Zamislite, sada, upadnete, recimo, Bogu na radni stol i predmet koji Bog rješava kad bi ga otvorili, na prvoj stranici bila bi tvoja slika. Bog toliko na tebi radi i toliko znade o tvom životu da u svakom času Bog tvoj život rješava i tvoj slučaj! Mi često se borimo sa našim trpljenima i mislimo, zapravo, da ono što nas pogodi jest to što pomislimo da možda to nema smisla, ali upravo ono po čemu će naš život dobiti svoju jednu dodatnu dimenziju, po čemu ćemo ući u Radost i ući u puninu života i po kojoj ćemo ući u tu sposobnost da budem blizu Bogu, nisu obilja koja si imao! Nisu dani mira i radosti koje si imao! Nisu dani u kojima si doživljavao pravdu i ljubav! Nisu dani bilo kojega tvoga obilja i blagostanja! Ne! Nećeš po tome ući u sposobnost punine života! Nego, po tome što te Bog orezuje! Što Bog krči tvoj vinograd! Što te Bog odgaja! Što te Bog kroz muke i trpljenja privlači i približava k sebi! Nedavno smo bili u Međugorju, Alan Hržica i molitvena zajednica Srca Isusovoga, i pred nama je stajao jedan svećenik koji je tako duboku propovijed održao jedno 40 minuta je pričao, a bilo je kao da je 10 minuta pričao! Tako duboko, tako duhovno, jednom takvom blagošću kakvu ja nikada neću imati, osim možda kada dođem na Nebo, jedna takva toplina! Svatko bi poželio doći pred tog čovjeka i ispovjediti se. I takvu nadu vraća, ohrabruje, a taj svećenik ima debeli dosje u njemačkoj policiji, hrvatskoj, srpskoj policiji, bivši narkoman, diler, kojega je policija prebila Bog zna koliko puta da su mu svi zubi nestali, ili ih je progutao ili ni on sam ne zna gdje su mu. Bio je ruševina od čovjeka! Nema što nije prošao u tom podzemlju i kada više nije imao kamo, dospio je u zajednicu u Cenacolo u Italiju nakon jedno 4-5 godina toliko se oduševio životu da mu je palo na pamet da ide u svećenike, pa je otišao u svećenike, pa se toliko produhovio da je sada jedan od glavnih svećenika u toj zajednici Cenacolo, dakle, kad gledaš, pred tobom stoji jedan čovjek za kojeg se pitaš: "Gdje ga je Bog tako odgojio, kojom metodom, na kojem li je to on najbolje sjemeništu upio, možda odmalena, pobožnost, rekao bih, kod kojih je pedagoga bio, koji li mu je duhovnik bio!" A pred tobom, zapravo, stoji čovjek koji je prošao pakao, zatvore, kolodvore, podzemne željeznice, mostove, tko zna gdje sve nije i kakve bolešćurine prebolio, a Bog ga je kroz to doveo k sebi. Dakle, nešto sasvim drugo od onog što bi čovjek očekivao, naravno da to nije nešto što bih ja sada preporučio da se ide tim putem, ali što se tada događalo? Dakle, ovo je zanimljivo, što se tada događalo? U jednom času kad je došao do dna svoga života, dogodilo se ono što je Bogu najvažnije, dogodilo se ono što će sve promijeniti i što sve njih pokreće! Kleknuo je na koljena i svim srcem rekao: "Bože, samo me Ti možeš spasiti! Ja sam jad i ništa! Ti mi trebaš!" To je trenutak koji povijest mijenja i to je ono: "Ma tu sam te čekao", rekao je Bog, "samo to hoću, da čovječe jednom kažeš i shvatiš, ne mogu ništa, Ti mi trebaš, jadan sam, nikud ne mogu, nema mi života, nemam rješenja, progone me, ubiše me, lažu, satraše, padoh u grijeh, propadoh, bankrotirao sam, navukao sam se na internet, kockarnice, na svašta! Jadan li sam ja čovjek, ne mogu dalje!" I kad to kažeš, onaj tko to može reći, ma taj je najbogatiji čovjek na svijetu! Onaj tko to kaže pakao se trese od straha, kad čovjek pred Bogom kaže; "Samo me ti Bože možeš spasiti! Odustajem od svega! Predajem se! Spasi me!" Pakao dršće jer je sva njegova teorija kapitulirala! Juda je to isto bio osjetio u jednom času, ali nije mogao to izreći. Isto je shvatio da je prevaren, isto je shvatio da je gotovo, ali nije mogao reći –  "Bože spasi me, jadan li sam ja čovjek! Tko će me izbaviti od ove pogibelji?" Dakle, to je ono što je najvažnije! I to je ono što Bog hoće odgojiti u mom srcu! I kad tako vidim onda zapravo ne mogu drugo ništa reći nego: "Bože, samo radi na tome da se svim srcem ja Tebi otvorim, samo to Bože!" Kad sam otišao u svećenike, ja sam kasno otišao u svećenike 1999. godine kad sam imao 37 godina, i onda sam ja u tom nekom programu moje formacije bio u Sarajevu dvije godine, a iza mene je ostala moja familija, braća i sestre, puno njih, i nekako nakon rata, nismo se stigli mi ono po hercegovački snaći, ne možeš se u Hercegovini snaći hercegovački, to možeš u Zagrebu, ali u Hercegovini su svi Hercegovci, pa onda se neki ne uspiju snaći. Tako se moja braća nisu uspjeli snaći u Hercegovini i baš su bili osiromašeni. Teško. Do te mjere da čak ponekad nisu imali ma ni za kruh. Ja sam otišao od kuće. Ja sam bio onako, možda, najperspektivniji za biznis, ali sam otišao u svećenike, nije me to privlačilo. I, došao sam kući i zapravo sam skužio da je meni, ustvari, najbolje ekonomski, nekako Bog ih provodi sve njih, kroz neku tešku muku i pustinju, to me je silno boljelo. Boljelo me je jer sam imao osjećaj da sam ih ja ostavio. Ma nemaju posla, djeca rastu, stvara to i nervozu neku, i došao sam ja kući, i jednom osobito moj brat koji se pokušavao baviti trgovinom, a bio je najpošteniji od svih koje sam ja znao, propao, skroz i nije imao baš za kruha. I sjećam se jedne scene, pričam ja tako s njim, četvero djece ima, ima neki stari Mercedes, branik mu visi žicom ga svezao, za prozore zabio klinove da ne ispadaju, ne radi to ništa, auspuh onako progorio, pa onako to drnda, pričam ja tako s njim i ne mogu mu pomoći. I boli me srce, vidim kako živi teško. Nema ni za odjeću da može otići na misu, onako, da nije u dronjcima, ali osjetio sam da ima on neki čudesni mir,  nema grizodušje, nema krivice. I tako rastajem se ja s njim, odlazi on u svoj mali stančić, pa to nije za garsonijeru, ali tu su oni svi u jednoj sobi, svih njih šestero, jedna prostorijica, kuhinja, dnevni boravak, a sanitarni čvor dijeliš s drugim stanom, baš onako teško žive, ponižavajuće skoro, rekao bi čovjek. I, tako rastajem se ja s njim, odlazi on, taj auto upalio, to drnda i žalim ga ja tako. I gledam za tim autom i pun sam neke boli ne mogu mu pomoći, a na zadnjem sjedalu se ukaže jedan krasan prizor. Četvero njegove djece, okrenuli se prema natrag, kleče na zadnjem sjedalu i kroz zadnju šajbu mi mašu osmero ruku, toliko osmjeha i radosti kakvu ja ne znam kad sam vidio! I meni kao da mi Bog progovori kroz srce: "Vidiš Ike, tvoj Dominik je bogat čovjek, jer to što on ima u svojoj djeci, to rijetko tko ima!" A odgojio ih je u bijedi, u neimaštini, nije im mogao ni kupiti odjeću kao druga djeca, ali im je uvijek svjedočio dobrotu, ljubav, vjernost i vidjeli su da njihov tata svim srcem za njih! Toliko me to zabljesnulo da mi je Bog zapravo maknuo svaku tjeskobu koju sam tih godina i do tada imao spram svoje braće jer sam stalno želio da žive u nekom blagostanju. Rekao sam Bogu: "Bože, oprosti što sam Te ikad molio da ih izvučeš iz boli, što sam Te ikad molio da ih izvučeš iz bijede, što sam Te ikad molio da svoj plan promijeniš, ne usuđujem se više Te to moliti, nego vodi ih ako hoćeš i putem siromaštva i bijede i trpljenja i progonstva i nepravda, jer ono što se događa u duši da su Tebi otvoreni, to je najvažnije!" Znate, laže ovaj svijet kad nas uvjerava da moramo imati što ne moramo! To je u velikoj mjeri sotonsko djelo! Jer nas je blagostanje i obilje stvarno odvuklo od Boga! Ja ne zagovaram siromaštvo, treba se boriti, treba pokušati brinuti o svakoj stvari. I nije dobro da naše tvornice propadaju! Nije dobro da nema posla" Nije dobro da oni koji gospodare nisu to postigli, ali, Bog proviđa! Iz nekog razloga hrvatski narod želi provesti posebnim putem! Pa i ovo što se događa s braniteljima u tome također treba čitati nešto mistično, nešto čudesno, što mi ne razumijemo i trebamo svim silama, molit se za to, dakle, truditi se da možemo reći Bogu "Bože vodi moj narod kako si Ti naumio jer Ti znadeš što je najbolje!" Znate, vi brojni se sigurno sjećate kada je počinjao Domovinski rat, kako je najedanput se ukazala neka snažna Hrvatska vojska! Najjača na ovim prostorima! A gdje smo odgojili tu vojsku? Jesmo li imali neke vojne poligone? Nismo! Jesmo li imali hrvatskih oficira u JNA? Jedva kojeg! Jesmo li mali neke saveznike u svijetu? Ma jok! Jesu li nam dali oružje i svoje časnike? Nisu! Jesu li nam nametnuli embargo? Jesu! Jesu li htjeli da Hrvatska propadne? Ma jesu! Ali je stasala neka Hrvatska vojska, neustrašiva i sposobna! Ja sam se pitao, ma kad smo mi to odgojili tu vojsku?! I znate kad, kako smo ih odgojili? Tako što smo im pričali kako su komunisti progonili Stepinca. Tako što smo im pričali kako su naši stričevi, očevi, djedovi, završili na Bleiburgu. Tako što smo im pričali o muci, o progonstvima, o trpljenjima. I ta djeca, slušajući naše priče, sebi su se kleli, a da nismo znali, sebi su se kleli, a da vama nisu rekli: "Ako ikad kucne čas, ja ću umrijeti za svoju Hrvatsku!" Nismo im rekli, nismo im govorili, nismo im prenosili taktike, nismo im pričali kako doći do oružja, kako zauzeti dobar položaj! Ništa im nismo rekli. Ali smo im samo pričali o trpljenju! Samo smo im pričali o progonstvu! Pričali smo im kako su nam ubili fratre! Pričali smo im kako nam nisu dali ići na misu! Pričali smo im kako su nam nametali ideologiju, pričali smo im o tome kako su neki morali pobjeći iz naše Hrvatske! To smo im pričali i prenosili smo im tu bol i trpljenje! I u tom sjećanju na bol i na trpljenje stasala je jedna silno snažna generacija koja je porazila jednu od najjačih, kažu, vojski u svijetu. Ovo morate znati, isto to Bog, danas, radi ovoj generaciji u Hrvatskoj! Isto to Bog radi ovoj generaciji u našoj katoličkoj crkvi. Iz nekog razloga kroz trpljenja kroz koja prolazimo, kroz ta orezivanja koja nam se događaju, Bog novu mladost odgaja, a da mi to zapravo ne znamo! I kada pričamo o tome što nam se događa, duboko to utiskuj u srce. Dragi brate i sestro, ono što moram duboko znati i što ne smijem zaboraviti, Bogu je svaka moja, svaka tvoja, patnja više na srcu, nego tebi! I svaki moj, svaki tvoj, svaki naš vapaj je Bogu više na srcu nego bilo kome, više nego bilo kojem tvom prijatelju, nego tvojoj mami ili tvom djetetu, mužu ili ženi! Bogu je više tvoje spasenje na srcu, nego bilo kome na svijetu, nego je tebi! A Bog želi da budem sposoban za Nebo! Ne postaje se sposoban na Nebu samo tako jer tako dođeš i nećemo gore biti svi jednaki, a to će trajati cijelu vječnost. Zamislite, da vas netko odgoji u vašoj mladosti, a da niste sposobni pisati, čitati, hodati, nego samo vegetirati! Svi bi rekli, pa onaj tko te odgajao, kako je to dopustio, kako se nije brinuo o tebi, prošla je mladost, a nije tvoj odgojitelj, otac, mati, tko li je to, nije se pobrinuo da tu tvoju mladost potroši, da te, rekao bih, iscrpi u tvom djetinjstvu i mladosti da budeš sposoban za zreliji život! I jedino što je trebalo u tom djetinjstvu postići jest to, da te se za to vrijeme pripremi za zrelost, da budeš sposoban muž, sposobna žena, sposoban gospodarstvenik, radnik, upravitelj, svećenik, štogod hoćeš, da budeš sposoban živjeti svoju zrelost! I to se postiže tako da roditelj svoje dijete, recimo to slikovito, orezuje, zapovijeda, potiče! Isto to Bog čini s nama sada! Ovaj život ovdje, nije stvoren zato da nam u njemu bude lijepo, jer ovo nije mjesto uživanja! Ovo je mjesto kroz koje samo prolazimo, nego je zemlja, zemaljski život, vrijeme u kojem Bog nas želi učiniti sposobnim za svu vječnost! Pa te sad pitam "Ili bi li ti volio da nema trpljenja, da nema križa, da nema progonstava, sada ovdje, pa da cijelu vječnost budeš nesposoban? Ili bi ti volio da Bog čini štogod hoće! Štogod hoće! Ali, kad dođe vječnost da si u njoj posve spreman i sposoban živjeti vječnu radost! Da si sposoban svim srcem slaviti Boga! Da si sposoban pronicati u Božje misterije! Da si na Nebu sposoban?" Samo lud čovjek bi ovo drugo prezreo i izabrao ovdje, mir, obilje, spokoj, užitak, ma to je nikakav život. Kada stojimo pred Bogom i donosimo svoje muke, onda nikada ne smijemo moliti da bude moja volja, nego Božja. I u ovom svetištu svetog Josipa, kojega Bog nije lišio trpljenja, kojeg Bog nije lišio ni progonstva, ni bijega u Egipat! Zamislite, njemu je povjeren Sin Božji, a on mora bježati u Egipat! Ja bih rekao "Pa, Bože, nećemo tako, nisam li ja imenovan odgojiteljem Isusovim, pa surađuj sa mnom, hoću vilu, hoću vikendicu, hoću bazen, hoću vozača, hoću ..., a ne magarac, Egipat, itd.!" Sveti Josip nije lišen svih muka, prema tome, ako on nije, a zašto bih ja bio lišen? Ako Sin Čovječji nije bio lišen progonstava, ako On nije imao gdje glavu nasloniti, pa kako ja smijem toga biti lišen? Bože, dragi Bože, molim Te, pripravi me za život vječni! Mene, moju obitelj, moj narod, pa šta me briga što je Amerikancima ovdje sto put bolje, ne daj Bože da mi bude kao Amerikancima, ne daj da nam bude kao Nijemcima, ne daj! Nego, moj narod pripravi za vječni život, ovdje isplati one koji neće doći na Nebo, a meni gore isplati svako trpljenje. Draga braćo i sestre, to je kršćanstvo! Kršćanstvo je put zato da me Bog pripravi za pravi život, a ne ovu bijedu, da me Bog pripravi zato da mu mogu doći blizu! Da me Bog pripravi u ljubavi! Teši me, Bože! Orezuj me, Bože! A ti znaš koliko mogu, koliko smiješ, koliko treba, daj mi samo da Ti vjerujem! Daj mi da Te ljubim." To mora biti naša molitva! Tu molitvu Josip dobro razumije i u tome nas Josip želi zagovarati. "Bože, ako si Ti trpio, sram će me biti doći gore i reći, ja nisam trpio! Bože, ako si Ti bio progonjen, sram će me biti doći gore i reći da nisam bio progonjen! Želim doživjeti od svega ponešto što si Ti prošao ovim životom, ali daj mi samo da Te ljubim, da vjerujem, da živim s Tobom, da budem ispunjen Tvojim Duhom!" Evo, to je ono što moramo moliti, i utecimo se s takvim molitvama Gospodinu. Amen!