I. Na početku Evanđelja susrećemo Isusa s mnoštvom kojemu je naviještao Radosnu vijest i ozdravljao bolesne; susrećemo mnoštvo s njegovim potrebama, gladno mnoštvo. Na kraju Evanđelje kaže: Jeli su i svi se nasitili. S pravom se slušatelji i čitatelji pitaju kako je to ostvareno; kojim putem i sredstvima. Nije li to danas postalo gorućim pitanjem, na koje se traži pravi odgovor, uz cijenu lažnih obećanja i samozavaravanja?

Nakon što su uočili poteškoću, učenici predlažu dva rješenja: da otpuste ljude, da glad mnoštva ne bude njihova briga ili da sami učenici odu kupiti hranu. Osjećaju da nemaju dovoljno snage ni mogućnosti, pa im se čini besmislenom Isusov nalog: Dajte im vi jesti. Pa ipak, baš nas prema tomu vodi današnje Evanđelje: razumjeti kako neznatnost i ono malo što imamo može nasititi tolike ljude.

Isus je sam, bez učenika, mogao nahraniti mnoštvo čudom, dajući ono što učenici nemaju. Ali Isus želi koristiti ono što učenici imaju; govori o onome što predstavlja ljudsku malenost i slabost.

I ne samo to. Nakon što je primio kruhove i ribe, mogao ih je sam dijeliti. Umjesto toga, on daje učenicima, a učenici drugima. To može izgledati kao nepotrebno kompliciranje; put koji ne djeluje nužan niti racionalan. No, upravo se u tome nalazi dragocjena pouka.

II. Isus nas poziva da krenemo od onoga što imamo. Nažalost i u Crkvi i u društvo često se krene od želja i pretpostavki koje nemamo. To rađa malodušnost i osjećaj bespomoćnosti. S time računa potrošačko društvo i pojačava stvaranje želja, čežnju za onim što bismo – prema nečijemu mišljenju – trebali imati, a nije nam na raspolaganje.

Kako reče pjesnik: „ljudskom srcu uvijek nešto treba, zadovoljno nikad posve nije“ (P. Preradović). Čovjek nosi želje i čežnje koje svojim snagama ne može ispuniti, osobito ne onda, ako želi samo za sebe sačuvati ono što posjeduje i time sam raditi.

Ako je pak spreman ono što ima staviti u Isusove ruke; ako se pouzdaje u njega i povjerava mu svoje sposobnosti te ako ne djeluje nošen sebičnim interesom, tada se vlastita nemoć preobražava u novu snagu kojom se može nasititi glad i potrebe drugih.

I ne zaboravimo: Isus ne isključuje ljudsko djelo, nego se njime služi da bi izvršio svoje djelo. Ali mi ne smijemo zaboraviti da je dobro čovjeka uvijek u povezanosti s Bogom; da je punina naše radosti njegov dar.

III. Braćo i sestre, zato današnja Božja riječ seže dublje. To je vidljivo iz Poslanice Korinćanima, koja govori o Isusovoj Posljednjoj večeri: „Kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe.“

Mi u euharistiji naviještamo Onoga koji je iskusio smrt, da bi ostao s nama živ zauvijek. I to se otajstvo izražava i ostvaruje u kruhu i vinu, u tako bliskom znaku ljudskosti.

Dan prije svoje smrti Isus naviješta značenje onoga što se ima dogoditi: njegova smrt nije puka slučajnost, niti je pobjeda njegovih neprijatelja. Ona je dar kojim on prinosi sama sebe učenicima: Ovo je moje tijelo, moj život, za vas. To je sklapanje novoga saveza koji su naviještali proroci kao vječni savez.

Isus čini proročku gestu, u kojoj iznenađuje to što on kao izražaj svoje smrti ne izabire simbol trpljenja i umiranja, nego hranu, blagovanje. On ostaje prisutan u Crkvi, u našim životima, ne da bismo ga promatrali, nego da bismo od njega živjeli.

Isus nam se ne daje u kruhu i vinu da bismo samo spoznali značenje njegove muke. On želi da njegovu muku – taj uzvišeni dar ljubavi – bude primljen u vjeri. Radi toga pred nas stavlja komadić kruha i daje nam ga kao hranu, da ga blagujemo. Taj komadić kruha jest Isusov život preobražen u dar. Blagovati taj kruh znači usvojiti Isusov dar života. Nije dovoljno s divljenjem promatrati veličinu Isusove ljubavi. Potrebno je da tu ljubav osjetimo i živimo kao ljubav koja je usmjerena prema nama.

Tako se događa da se u euharistiji sažima značenje Božjega vremena: to jest, prošlost i budućnost susreću se u sadašnjosti spasenja. Prošlost je Kristova smrt za nas – na Kalvariji. Ta prošlost postaje sadašnjost po daru koji sam Gospodin postaje u kruhu i vinu.

Budućnost je povratak Krista, Gospodara povijesti, u slavi. A ta je budućnost već prisutna u sadašnjosti euharistije, u kojoj Krist dolazi ususret svojoj zajednici, s darovima svoje ljubavi. Prva istina koju naviješta današnje slavlje jest da vjerujemo da je čovjek stvoren za vječnost s Bogom.

IV. Važno je zastati pred tom jezgrom naše vjere: u svakome slavlju euharistije spajaju se prošlost i budućnost u Božjoj sadašnjosti. U njoj smo i mi po jednostavnim simbolima kruha i vina u kojima je prisutan Isus Krist, po Duhu Svetome. Po njemu ulazimo u radost Božje vječnosti, jer samo Bog trajno jest, on je trajna sadašnjost, u kojoj vrijeme ne prolazi.

U prvome smo čitanju čuli o kruhu i vinu koje svećenik Melkisedek prinosi, dok blagoslivlja Abrahama. On se borio protiv svojih neprijatelja, ali svojim darom prepoznaje da pobjeda pripada Bogu. To svoje priznanje stavlja u dar. Melkisedek blagoslivlja Abrahama i njegov život stavlja u dar života koji dolazi od Boga.

Abraham ne kupuje Božju naklonost prinosom darova. Bog je darovao sve: i blagoslov i pobjedu i kruh i vino. Abraham samo može ispovjediti Božji dar prinoseći ono što je primio. Zato je to slika onoga što je Isus ostvario u euharistiji i što danas slavimo: prinosimo Bogu ono što smo primili; ne zbog toga što smo nešto zaslužili ili da bismo nešto dobili, nego zato da bismo i sebi i svijetu rekli da s radošću prepoznajemo Gospodinove darove i da želimo živjeti iz ljepote i snage dara.

U ovoj svetoj godini milosrđa lako vidimo da je u euharistiji najveći dar milosrđa. U njoj se spajaju sva duhovna i tjelesna djela milosrđa. I Sveta vrata koja su znak ulaska u Božju milost imaju svoj smisao i puno značenje upravo u euharistiji, u svetoj pričesti u kojoj svjedočimo zajedništvo s Bogom i bližnjima.

V. Prolazeći ulicama i putovima našega Karlovca javno očitujemo i ispovijedamo ljepotu Božjega dara kojim su preobraženi naši životi. Drugi nas mogu pitati: Zar se klanjate komadiću kruha. Da, mi javno naviještamo da smo vjernici koji se klanjaju Bogu u njegovoj darovanosti, u Božjemu Kruhu koji je prisutnost neba na zemlji. Klanjamo se Božjoj prisutnosti u kruhu za svoje bližnje, istodobno dok se mnogi klanjaju ljudima i stvarima, kako bi drugima oduzeli ljepotu kruha.

Prolazimo svojim gradom da bismo svoje domove, polja, parkove, crkve, groblja, promatrali hodajući s Isusom, pogledom zajedništva vjernika koji žive Kristovu prisutnost i nadu vječnosti. Zato je ova tijelovska, karlovačka procesija, jedna od najdužih koju poznajem predivna: u nju su pozvani svi koji žele graditi život, nošeni darom, a ne skučenim interesima, zajedništvom, a ne razdorom, osjetljivošću za bližnje, a ne nanošenjem trpljenja.

Hvala ti, Bože za tvoju prisutnost i za ljude koji ju očituju.

Amen.

Propovijed mons. Ivana Šaška, pomoćnog biskupa zagrebačkog, možete preuzeti i poslušati ovdje: