Ivan Šaško,pomoćni biskup zagrebački

 

Sveti Josip i život svećenika

Nagovor u molitvi Šestoga časa (čitanje: Jr 32, 40)

na završnome susretu polaznika Trajne formacija svećenika

Nacionalno svetište sv. Josipa u Karlovcu, ponedjeljak, 12. lipnja 2017. u 12 sati

 

1.Kada dolazimo u crkvu koja je posvećena nekomu svecu, redovito se postavlja pitanje o aktualnosti, odnosno o tome što određeni svetac ili svetica imaju reći našim životima, kako osobnim, tako i zajednici Crkve. Danas smo ovdje u Nacionalnome svetištu svetoga Josipa kao zajednica prezbitera, kao dio prezbiterija triju biskupija, s posebnom pozornošću prema svetomu Josipu.

Vi ste naraštaj svećenika koji je stasao u crkvenim i društveno-političkim okolnostima uvelike različitima u izvanjskim odrednicama od vremena o kojemu govori gradnja ove crkve, što upućuje i na različitost izazova. No, jedno ostaje uvijek jednako: Božji poziv sa svojim temeljnim odrednicama. Zato su sveci sposobni govoriti svakomu vremenu i svakomu životu. Njihov je govor toliko snažniji koliko je veća njihova uronjenost u otajstvo spasenja.

U tome je smislu mjesto svetoga Josipa iznimno, baš kao i njegovo značenje za suvremenost. I nije teško naći poveznice, poticaje, nadahnuća za svećenički život razmatrajući lik svetoga Josipa. On je, na primjer, svetac: poslušnosti, pouzdanja i nade, blagosti, zauzetosti, raznih ljudskih vrlina. Osim toga, on je ovdje kontekstualiziran u hrvatsku crkvenu i nacionalnu zbilju.

2.Prije bilo kojega drugog sadržaja, važan je sam poziv. Iako je on primjenjiv na svakoga kršćanina i kršćanku, posebno je govorljiv pozvanima u službu ministerijalnoga svećeništva.

Pred Božjim pozivom se nužno pojavljuje nerazumijevanje, nejasnoće i pitanje: Zašto ja?, pa i neka 'pobuna' – prije ili kasnije – zbog odmaka od očekivanoga i predviđanoga. To bi mogao biti kriterij razlučivanja zvanja.

Zvanje u Božjemu planu koji je od svoga početka iznenađujuć, upravo zato jer je Božji, a ne naš. Uvijek imamo pred sobom Isusove riječi: Niste vi izabrali mene, nego sam ja izabrao vas. Izabrani smo u nepreglednome nizu života koji su jedincati; nadograđujemo se na velike pozive, kakav je Noin, Abrahamov, Mojsijev, proroka poput Jeremije iz čije knjige smo susreli jedan od mogućih sažetaka u nekoliko rečenica za ovaj naš podnevni molitveni susret.

Neočekivanost, nerazumijevanje, tumačenje, prepoznavanje i prihvaćanje.

Jedna od uporišnih točaka povijesti spasenja jest Savez ili bolje zavjet, jer smo naučili da je Berit jednostran; on nije sporazum dviju strana, nego očitovanje dobrote s Božje strane. I poznavajući tijek, znamo da je upravo Josipovo poslanje na tragu toga Saveza, dio rodoslovlja kojega je on završni dio, da bismo svi postali dionici genealogije koja više ne proizlazi iz zemaljske pripadnosti niti iz tjelesnoga slijeda.

Koje su središnje riječi Kratkoga čitanja (Jr 32, 40)? Ako ih izvojimo, prepoznat ćemo u njima svetoga Josipa: savez vječan; činiti dobro; Božji strah u srcu; ne odmetnuti se od Boga. I odgovor koji slijedi (R. Bog je spasitelj i slava moja. O. On je utočište moje.): Bog kao spasitelj i slava; Bog kao utočište.

Josip sam nema drugoga oslonca, osim Boga; on mu je ispunjenje i baš zbog toga što mu je Bog utočište, on drugima postaje utočištem. Tu se nalazi i naše svećeničko poslanje.

Već su to dovoljne naznake za našu svećeničku duhovnost. Josip je u službi Saveza, ne u nekome svojem sebičnom planu; život mu je usmjeren prema dobru; u srcu mu živi ljubav ili rečeno pneumatološkim rječnikom: 'Božji strah'; i konačno vjernost – ne odmetnuti se od Boga, za što Septuaginta koristi riječ 'apostasia' (μὴἀποστῆναι αὐτοὺς ἀπ᾽ἐμοῦ).

Bog je Josipu i nama spasitelj i slava, da bi se zaključilo riječju: utočište. Latinski koristi riječ refugium. Odmah nam kao asocijacija dolazi refugium peccatorum, ali to je i sklonište od svake nevolje, i od naših nedostatnosti i slabosti.

Upravo zbog te središnjosti Saveza gotovo je sve moguće čitati u svjetlu Josipova života. Kako samo 'josipovski' zvuče antifone današnjih psalama (da smo ih ciljano tražili, teško da bismo našli prikladnije): 1. Blago onima koji Riječ Božju slušaju i opslužuju; 2. Moja je hrana vršiti volju Očevu; 3. Siromah sam, ali se Gospodin brine za me.

Isto se može reći i za današnju zaključnu molitvu Srednjega časa: „Bože, ti si gospodar i čuvar usjeva i vinograda. Ti podjeljuješ službe i daješ pravednu nagradu. Daj nam tako podnijeti teret i žegu dana da nikad ne mrljamo protiv tvoje volje.“

3.Ako pođemo od središta svega našega života, od euharistije, ime svetoga Josipa izgovaramo u svakoj euharistijskoj molitvi. Zahtjev za uvođenjem njegova imena je stariji od odluke pape Ivana XXIII. (13. studenoga 1962.) da bude uveden u Rimski kanon. Naime, bio je to odgovor na zamolbe koje se pojavljuju već 1815. godine. Osjetilo se da je taj naglasak potreban, zbog povezanosti svetoga Josipa sa Spasiteljem odnosno s njegovom ulogom u povijesti spasenja.

U odnosu prema euharistiji teologija je svetoga Josipa od starine promatrala kao hranitelja čovječanstva (ne zaboravljajući da su u hrvatskome pojmovi 'čuvar' i 'hranitelj' iznimno bliski), kao donositelja pšeničnoga roda, povezujući Josipa Egipatskoga i svetoga Josipa.

Tako sveti Bernard piše: „Starozavjetni Josip nije sačuvao pšenicu za sebe, nego za cijeli narod; a sveti Josip je s neba primio živi kruh da bi ga sačuvao za sebe i za cijeli svijet.“ I ostali su kršćanski pisci naglašavali tu analogiju, naglašavajući da je sveti Josip omogućio svima blagovanje nebeskoga kruha koji podupire život za vječnost.

Papa bl. Pio IX. u dekretu Quemadmodum Deus(8. prosinca 1870.) piše da je sv. Josip „hranio Onoga koga vjernici trebaju blagovati kao Kruh vječnoga života“.

4.Teologija je, tražeći poveznicu sa žrtvenim karakterom u euharistiji, isticala Josipovu ulogu u obredima obrezanja i prikazanja u Hramu. U njima je Josip, premda nije bio svećenik, sudjelovao s posebnim odnosom prema presvetomu Isusovom tijelu. Naime, u tim su obredima predoznačeni sadržaji Kristove pashe: Novi savez u njegovoj krvi i prinos za oslobođenje od grijeha i smrti, ono što označuju vino i kruh u euharistijskoj žrtvi.

U prikazanju u Hramu očito je da je Josipova uloga oca pred Zakonom bila važna, jer je on svojim rukama, kao dionik otajstva (ne samo ceremonijalno) svom snagom duha, prikazao Dijete njegovu pravomu Ocu, istinsku žrtvu koja se trebala prinijeti na križu.

Premda nije svjedok Isusove žrtve na križu, sveti Josip je svjedok povezanosti otajstva Utjelovljenja i otajstva Otkupljenja u njegovoj cjelovitosti i zato ga je moguće vidjeti kao poseban uzor svećeničkoga poslanja i služenja, odnosno nutarnjega pristupa svećeničkoj službi nepodijeljena srca i u potpunoj predanosti Božjemu planu iz ljubavi.

Logički je zaključiti da su osjećaji svetoga Josipa u odnosu prema Isusu (i Mariji) upravo oni kakve treba imati svećenik u odnosu prema svetim otajstvima kojima služi. Ta blizina svetoga Zaručnika i svećeničke službe prepoznata je u tolikim molitvama, od kojih je jedna i ona koja se nalazila u Misalu kao pripremna molitva svećenika prije svete mise.

U njoj se zaziva Josipa kao onoga kojemu je bilo dano ne samo vidjeti i slušati, nego i nositi, ljubiti odijevati i čuvati Boga (Isusa) (portare, deosculari, vestire et custodire), živjeti ono što su mnogi željeli čuti i vidjeti, ali im nije bilo dan. Zaziva se Božja pomoć da bismo služili oltaru čistoćom srca i nedužnošću djela (ita nos facias cum cordis munditia et operis innocentiatuis sanctis altaribus deservire).

Premda ta molitva više nije sastavni dio Misala, u molitvi nad prinosima svetkovine sv. Josipa nalazimo sadržaj koji je jednak sadržaju te molitve. Molimo ovako: „Blaženi je Josip svesrdnom odanošću služio tvome Sinu rođenom od Djevice Marije: udijeli da i mi tvome oltaru čista srca služimo.“

5.Rimski su biskupi, a na osobit način sveti papa Ivan Pavao II. i sadašnji papa Franjo, više puta naglašavali Josipo poslanje i njegovo mjesto u povijesti spasenja kao čuvara. O tome je prije dva dana u ovome svetištu (10. lipnja 2017.) govorio i naš Nadbiskup. Vrijedno je, dakle, u ovoj našoj Godini sv. Josipa zastati nad apostolskom pobudnicom Ivana Pavla II. Redemptoris Custos (objavljenom 15. kolovoza 1989) i usvajati misli koje su polazište za svježinu naše duhovnosti 'čuvara'. Ujedno napominjem da je o svetome Josipu, Čuvaru, prije tri godine na općoj audijenciji 19. ožujka 2014. govorio papa Franjo, ali s jačim naglaskom na Josipu kao odgojitelju.

Svakomu je svećeniku povjerena i odgojiteljska služba. Sveti Josip nam u toj službi pomaže povezati odgoj i čuvanje ili: odgajanje u svjetlu čuvanja, jer „Josip čuva i prati Isusa na njegovu putu rasta 'u mudrosti, dobi i milosti', kako kaže Evanđelje“.

Papa se zadržava na ta tri vidika, počevši oddobi, kao najprirodnijoj odrednici, na tjelesnome i psihološkome rastu. Josip se očito trudio da Isusu ne nedostaje što je potrebno za zdrav razvoj.

U tome se svom poslanju morao suočiti i s odlaskom u Egipat, zahtjevnim iskustvom čuvanja života pred izravnom smrtnom prijetnjom vladar. Nedvojbeno je Josip Isusa poučavao određenomu poslu, kako nešto stvoriti svojim rukama, cijeniti rad, biti na korist drugima.

Druga dimenzija se tiče mudrosti. Josip je bio primjer življenja mudrosti koja se hrani Božjom riječju. Obično se treba kloniti nekih 'nadopunjavanja' Evanđelja, međutim ne treba se kloniti sasvim logičnih zaključaka, kao što je Josipovo odgajanje Isusa za pozornost prema Pismima, prema odlasku u sinagogu, prema molitvi. Sve to smijemo zaključiti, jer je Isus „rastao“, kaže Evanđelje, i „u milosti“.

Luka je zapisao da je „milost bila nad njim“ (Lk 2, 40). U tome je dijelu, primjećuje Papa, Josipu udio bio ograničenije nego u odnosu prema dobi i mudrosti. No, nije točno da roditelji ne mogu učiniti ništa u odgajanju djece u njihovu rastu u Božjoj milosti. Premda izravno usporedbu s odnosom Josipa prema Isusa nije moguće preslikati na redovite odnose u obitelji i među drugim ljudima, te tri dimenzije i mi kao svećenici trebamo imati u vidiku i paziti da kao odgojitelji budemo 'čuvari' koji omogućuju rast u dobi, mudrosti i milosti.

6.Kod sv. Josipa je nadahnjujuća ta trajna prisutnost Isusa u običnosti za koju je on znao koliko je neobična. To je istinski zadivljujuće i tako blisko našemu svećeničkom življenju: da smo svakoga dana u Božjoj prisutnosti, pred nama je i mi smo pred tom zbiljom Božjega otajstva, od kojega nema ništa neobičnije, a trajno u običnome. Za to je potreban nutarnji dar, duhovnost koja u običnome trajno iščitava neobičnost.

U neobičnim okolnostima neobična je i činjenica istaknute Josipove šutnje. Ona se može tumačiti na puno načina.

Meni se čini da je za naš svećenički život važno primijetiti razumijevanje bez riječi, naglašavanje ljubavi koja razumije i bez prevelikih objašnjavanja. Kako je to bilo čudesno u iznimnosti poziva Marije i Josipa i dodatno u njihovoj uzajamnoj ljubavi. Zapravo je posebno zanimljivo da nemamo sačuvanu ne samo Josipu riječ nekomu, nego niti Mariji, ali niti Marijinu riječ Josipu. I u tome vidim predivanu nepotrebnost riječi. Tu započinje nepreglednost onoga što Bog čini s našim životima, kada živimo predanost Božjoj Providnosti, s plodovima koji raduju.

7.Što se tiče izravno trajne formacije svećenika, osvrnuo bih se za kraj na šest točaka, šest „izazova“,vezanih uz službu i život prezbitera(koje mogu biti podloga i za neki vidik naših pet susreta tijekom godine) koje u broju 84. ističe Ratio fundamentalis. Njih je također moguće čitati u svjetlu 'josipovske duhovnosti':

a. Iskustvo vlastite slabosti omogućuje javljanje proturječja koja se još mogu zadržati u njegovoj osobnosti i s kojima se mora nužno hvatati u koštac. Iskustvo vlastite slabosti može dovesti svećenika do veće poniznosti i povjerenja u Gospodinovo milosrdno djelovanje. A Josip je Svetac vlastite slabosti.

b. Opasnost da doživljava sebe kao službenika svetoga. Kako vrijeme prolazi tako se kod svećenika javlja osjećaj da je činovnik zajednice ili službenik svetog (usp. Pastores dabo vobis, br. 72), bez srca pastira. Netom se opazi tu situacija, bit će važno da svećenik osjeti posebnu blizinu subraće i dopusti da mu se oni približe. A Josip je Svetac radosnoga služenja Svetomu.

c. Izazov suvremene kulture zahtijeva prikladno uključivanje prezbiterske službe u današnju kulturu, sa svim različitim problematikama koje ona nosi sa sobom i koje zahtijevaju otvorenost i posuvremenjivanje od strane svećenikâ (usp. Pastores dabo vobis, br. 78). A Josip je Svetac razumijevanja kulture svoga doba.

d. Privlačnost moći i bogatstva koja može poprimiti razne oblike, kao što su: navezanost na neki položaj, opsjednutost stvaranjem isključivih prostora za sebe samoga, karijerizam, javljanje žudnje za moći i želje za bogatstvom, što ima za posljedicu pomanjkanje raspoloživosti za Božju volju, za potrebe povjerenoga naroda i biskupov mandat. A Josip je Svetac svete nemoći i svetoga siromaštva.

e. Izazov celibata. Pravi je izazov živjeti celibat za Kraljevstvo kad novi poticaji i napetosti pastoralnoga života, namjesto da potiču rast i sazrijevanje osobe, izazivaju nazadovanje na čuvstvenome polju. Pod utjecajem snažnih društvenih pritisaka, to može dovesti do toga da se daje pretjerano veliki prostor vlastitim potrebama i traženju kompenzacija, a to sprječava vršenje svećeničkoga očinstva i pastoralne ljubavi. A Josip je Svetac nepodijeljena srca i čuvstvene zrelosti.

f. Potpuna predanost vlastitoj službi. S vremenom bi i umor i prirodno opadanje tjelesne snage i javljanje prvih zdravstvenih smetnji, zatim sukobi, razočaranja s obzirom na pastoralna očekivanja, teret rutine, umor izazvan promjenom i druge društveno-kulturne uvjetovanosti mogli oslabiti apostolski žar i velikodušnost u posvećivanju pastoralnoj službi. A Josip je Svetac potpune predanosti.

Draga subraćo, prije samoga odgovora da je Bog naš spasitelj i slava i utočište, ostanimo u kratkoj 'josipovskoj šutnji' u kojoj prepoznajemo ljepotu Božjega razumijevanja, a nakon toga se pridružimo Molitvi svetomu Josipu:

 

Sveti Josipe, služitelju Služitelja čovjeka,

tebi je Gospodin povjerio svoje obećanje

o svetoj Baštini i o vječnome Savezu;

Ti si postao dionikom otajstva spasenja

u Kristovu Utjelovljenju i u njegovu prinošenju Ocu

po žrtvi na Križu i slavnom Uskrsnuću.

 

Svojom si pravednošću i vjerom,

svojom si šutnjom, odanošću i ljubavlju,

zajedno s Blaženom Djevicom Marijom,

nesebično prinosio sebe,

da bi u tami svijeta zasjalo Svjetlo života,

a u tjeskobi i tuzi odjeknula Radosna vijest.

 

Vjerni Čuvaru i Djelitelju Božjih otajstva,

Zaštitniče skromnih, poniznih i slabih,

zagovaraj nas u našoj svećeničkoj službi,

da, poput Tebe, u svoje ruke i u srce prihvatimo Isusa

i donosimo ga svim ljudima

kao odraz lica milosrdnoga Oca.

 

Bdij nad našim obiteljima, da osjete Božju prisutnost

i žive zahvalni u zajedništvu i miru;

čuvaj naše župe i (nad)biskupijsku zajednicu,

da naviještamo i svjedočimo tvoju Riječ

koja ublažava boli i daje puninu radosti;

štiti našu hrvatsku domovinu,

da u njoj donosimo plodove nesebičnoga služenja i darivanja

na slavu Boga Stvoritelja u Duhu Posvetitelju

po Sinu Otkupitelju, Kristu Gospodinu našemu.

Amen.