Tekstovi o Svetom Josipu

Dva Josipa

Josip i Marija nisu se u Egiptu povukli u same sebe, u jalovu osamljenost. Mnogo se Židova zbog raznih razloga, osobito zbog koristi, smjestilo u Egiptu. Ovi su bili veoma susretljivi prema došljacima sunarodnjacima, ugošćivali ih prvih dana i olakšavali im traženje stana i posla. Josip je morao veoma brzo naći posao i sagraditi kuću od slamnatog lijepa.

Vrijednom radniku nije to bilo teško. Dosta je bilo imati pletera od trstike, obložiti ga blatom, koje se brzo sušilo na sunčevoj toplini. Trstike i blata bilo je mnogo na obalama Nila. Isto tako bilo je lako mijesiti glinu i izrađivati opeku. Njihovi pređi su ju proizvodili u vrlo velikim količinama.

Josip i Marija sigurno su se ubrzo sprijateljili sa svojim sunarodnjacima, a i sa domorocima. I u Egiptu je bilo kao i u Palestini poštenih srdaca, koja su očekivala Mesiju i koja su čeznula za njegovim dolaskom. Na razne načine Gospodin je rasvjetljivao duhove i ražarivao srca. Kao pastiri i mudraci, kao Šimun i Ana, tako su i Egipćani dobre volje otkrili, možda i u velikom broju, da iz ovog djeteta zrači nadnaravno svjetlo. Josip i Marija imali su, bez ikakve dvojbe, stvaran upliv na muškarce i žene s kojima su bili u društvenim odnosima.

Boravak svete obitelji u Egiptu ima vrlo veliko značenje ne toliko zbog same izvanjske činjenice, nego više zbog svojeg proročkog značenja. Anđeo je u Gospodnje ime rekao Josipu ne samo to da bježi, nego je odredio da pođe u Egipat i da tamo boravi. Vrlo rano , pripisivao se boravku Isusa s Marijom i Josipom čudesan , procvat krščanskog života, koji se je pokazao u ovoj zemlji u prvim stoljećima kršćanstva.

Prve kršćanske egipatske zajednice vidjele su u Isusovoj nazočnosti u njihovoj zemiji ne tek posljedicu Herodova bijesa, nego upravo ispunjenje jednog proroštva. Izaija je pisao: »Gle Jahve sjedi na brzu oblaku, u Egipat dolazi. Dršću pred njim egipatski krivobožački likovi, u njedrima premire srce Egipćana« (Iz 19.1). Odatle i ona pobožna pripovijest o tom, kako su padali , krivobožački likovi na zemlju, kad je Isus stigao u Egipat. Herodov gnjev nije za njih bio razlog Isusova dolaska, nego povod, kojim se je Bog poslužio, da izvrši svoje naume s tom zemljom.

Ovo je veoma lijepa misao, uključuje veliku vjeru u Božju providnost, a u isto vrijeme svjedoči o jasnom pogledu na povijest. Josip, noseći Dijete-Boga u Egipat po nalogu neba, postaje prvi vjerovjesnik. On je zajedno s Marijom sijao u suzama, ali je iz tog rada nikla nečuveno bujna žetva. Nijedan kraj u prvim stoljećima nije brojio toliko sjajnih imena na području bogoslovske znanosti, u isposničkom životu i životu otajstvene sjedi­njenosti s Bogom, u tumačenju Svetog Pisma i samostanskom služenju Bogu. Sjetimo se samo svetog Antuna, Origena, svetog Atanazija, Klementa Aleksandrijskoga, svetog Ćirila i tisuća redovnika, koji su napučili Tebaidu.

Razumljivo nam je da su iz zahvalnosti za ovaj Kristov dolazak u Egipat egipatski kršćani ubrzo počeli slaviti tai dolazak kao crkveni blagdan. Koptske Crkve nastavljaju ga vjerno slaviti. U Egiptu se je najprije razvilo čašćenje svetog Josipa. Prve crkve koje su izgrađene u zemlji, voljele su se povezati preko predaje, ili pak po pobožnim pripovijedanjima, s putovanjem svetog Josipa. Ova pobožna pripovijedanja veoma često su pjesma povijesti.

Bez ikakve dvojbe Josip i Marija zanimali su se za mjesta u kojima su boravili njihovi pređi. Sjećali su se cijele povijesti izabranog naroda nakon dolaska Josipa, kojega su njegova braća prodala, pa sve do izlaska naroda pod vodstvom Mojsija četiristo godina kasnije. Josip, koga njegovi najbliži odbaciše, u Egiptu je uspio protiv i iznad svake nade. On je spasio zemlju od gladi, zatim je dao kruha i zemljišta onima, koji su ga htjeli ubiti. Josip bijaše pralik Krista, koji odbačen od svojega naroda, nije postupio prema njemu zasluženom strogošću, nego ga konačno spašava.

Djevica Marija, razmišljajući o Svetom Pismu, nije propustila usporediti dva Josipa, onoga kojemu je egipatski vladar povjerio upravljanje Egiptom, i ovoga kojemu je Bog povjerio brigu za svojega Sina. I sam Josip je morao razmišljati o putevima, kojima je Gospodin vodio prvog Josipa u Egipat, a i svoj vlastiti život. Za jednog i za drugog Josipa polazište bijaše bezumna mržnja drugih. Herodova mržnja nije bila opravdanija od mržnje Josipove braće. Jakovljev sin doveo je obitelj svojega oca u Egipat i tu je od nje postao narod, iz kojega se je imao roditi Mesija. Josip, sin jednog drugog Jakova, potomka onog prvog, i on je doveo svoju obitelj u Egipat, Isusa obećanog Mesiju i Mariju njegovu majku i po vjeri majku jednog novog naroda.

Sveti Bernard vrlo dobro ističe nadmoćnost Marijina supruga nad prvim Josipom. U svom objašnjenju prvog retka Evanđelja navještenja piše: »Kakav je to čovjek i koja je vrijednost tog Josipa, prosudi po naslovu, kojim ga je Bog htio počastiti, da bude nazvan i da ga se drži za oca Božjega, naslov koji ovisi o otkupiteljskom naumu. Prosudi isto tako i po imenu koje nosi, a koje znači «umnožavanje» kao što znaš«.

»U isto vrijeme sjeti se onog slavnog praoca, nekoć prodanog u Egipat, i znaj da naš Josip nije tek baštinio svoj naziv, nego da je on bio njegov takmac u čistoći, njegov nasljedovatelj u čestitosti i u dražesti. Tako je stari Josip, prodan zbog zavisti svoje braće i odveden u Egipat, predoznačio Krista prodanoga za cijenu srebrnika. Drugi Josip, da izbjegne Herodovoj ljubomori, ponio je Krista u Egipat«.

»Onaj je, da ostane vjeran svojem gospodaru, odbio sukrivnju u grijehu sa svojom gospodaricom; ovaj, prepoznavajuči u svojoj gospođi majku svojega Gospodina, djevicu, bdio je nad njom vjerno čuvajući i samoga sebe u čistoći. Prvome bijaše dano da ponire u tajne snova, drugome bijaše dano upoznati nebeska otajstva i u njima sudjelovati. Onaj je skupio zalihe žita, ne za sebe, nego za čitav jedan narod; ovaj je primio s neba živi kruh, da ga sačuva i za sebe i za cijeli svijet« (Mis. 2,16).

Kako je dugo trajao boravak u Egiptu? Upućeni smo na nagađanja. Uostalom, činjenica nazočnosti svete obitelji u egipatskoj zemlji važnija je od trajanja tog boravka. Teško je utvrditi istovremeni tok evanđeoskih izvještaja s političkim zbivanjima. Nekada se mislilo, da je progon trajao sedam godina, ali to je malo vjerojatno. Bolji tumači Svetog Pisma drže, da je u vrijeme pokolja djece u Betlehemu Herod bio u svojoj posljednjoj godini vladanja, ili čak u posljednjem mjesecu svojega života. U ovoj pretpostavci boravak u Egiptu ne bi trajao više od nekoliko mjeseci, najviše dvije ili tri godine. Herod je osjetio, da ga narod sve više mrzi, zato je njegovo divljanje raslo. Da spriječi stanovništvo te se ne razveseli doznavši za njegovu smrt, zapovjedio je da se poubija sva sila odličnika, ali taj nalog na sreću nije izvršen. Pet dana prije svoje smrti dao je smaknuti svojega vlastitog sina Antipatera. Usred tolike prolivene krvi pokolj djece u Betlehemu nije imao većeg odjeka. Uostalom, prosvjedi bi izazvali nova divljanja.

Nakon Herodove smrti, anđeo se javlja Josipu u noćnom viđenju i reče mu: »Ustani, uzmi dijete i majku njegovu te idi u zemlju izraelsku, jer su umrli oni koji su htjeli ubiti dijete« (Mt 2,20). Izvještaj nadovezuje: »Tada on ustade, uze dijete i njegovu majku te dođe u zemlju izraelsku« (Mt 2,21). Više nije pitanje noći i bijega. Josip je morao imati vremena, da sve prođe što je moguće bolje i na radost sviju. Josip i Marija imali su prijatelja u Egiptu; dijete Isus privuklo je naklonost susjeda. Trebalo se s njima oprostiti i ponijeti kakve uspomene iz zemije. Sigurno je mnogima bilo žao što ih sveta obitelj napušta.

Anđeo je rekao: »Umrli su oni koji su htjeli ubiti dijete«. To je svečani izričaj, da se istakne važnost neprijatelja, ali time se ne želi tvrditi, da je Isus imao i drugih neprijatelja, koji su umrli u isto vrijeme kad i Herod. Anđeo govori na općeniti način o izraelskoj zemlji, ne dajući podrobnije obavijesti. Josipu ostavlja sve pravo da odlučuje. Još više, Mesija je svagdje kod njega u izraelskoj zemlji bez obzira na upravne podije­ljenosti koje su načinili ljudi.

Bog je odredio da Josip sjedini svoj život s Marijinim i po njoj s Mesijinim životom. Izabrao ga je da preuzme brigu za dijete i njegovu majku i da ih dovede tamo, gdje ih Gospodin želi imati. Bog postupno razotkriva svoje naume: Josip treba odlučiti kako je zgodno, kako prosudi da je najbolje za ostvarenje Božjih nakana. Anđeo samo naznačuje Josipu, da se bez straha može vratiti u zemlju, ne određujući točno mjesto u kojem se treba nastaniti. Ljudska sloboda i događaji providnosti jesu znakovi po kojima nam Bog javlja svoju volju.

U svom povratku iz Egipta Josip ostaje uzor svima. Bog nam u stvari zacrtava zvanje, ili drukčije rečeno, zacrtava nam život samo u velikim crtama, dok nam ostavlja brigu da uđemo u pojedinosti prema okolnosti­ma, a i prema osobnom ukusu, ili prema željama drugih. Imamo razum i naravne darove i moramo ih iskoristiti. To je činio i sveti Josip, no kod njega se radi još o nečem drugom, većem. On je primio u polog Božjega Sina, zato mora tražiti da upozna Božju volju u tom posebnom sklopu svojega života. U tom je on uzor nama, kada nas Gospodin vodi putevima koje ne možemo predvidjeti.

Josip, dakle, uze dijete i njegovu majku i uputi se u domovinu. Svi providnosni događaji, koji su se zbili nakon odlaska iz Nazareta, poticali su Josipa da se nastani u Betlehemu, u Davidovoj domovini. Anđeo je obećao, da će Bog djetetu dati prijestolje Davida njegova oca. Izgledalo je prirodno, da Mesija živi u sredini, koja će vjerojatno biti najpogodnija njegovu procvatu. Jeruzalem je bio političko središte cijele zemije, a bio je napose povlašteno mjesto štovanja pravoga Boga. Zato se Josip upućuje prema Judeji s nakanom, da se vrati u Betlehem odakle je i otputovao.

Došavši iz Egipta Josip je najprije stigao u Judeju, nedvojbeno kroz Gazu. Tu je saznao za stanje nemira u kojem se nalazila zemlja. Arhelaj se zakraljio namjesto svojega oca Heroda. Od oca je baštinio surovu okrutnost i lukavstvo, duh gospodstva i žeđ za uživa­njem. Svojem je ocu pripremio sjajan pogreb u Herodiumu kod Betlehema, zatim se predstavio narodu za vrijeme vazmenog blagdana. Da zadobije naklonost sviju počeo je davati milosti i pogodnosti, ali kad je naišao na zahtjeve koje je smatrao pretjeranima, poslao je svoje stražare da poubijaju stotine nezadovoljni­ka. Odatle nastadoše nove pobune i nova ubijanja.

Shvatljivo je, da je Josip u takvim okolnostima oklijevao poći u Betlehem. Nije mogao izložiti dijete novim pogibeljima. Očekivao je, dakle, očitovanje volje Božje, jer je odluka u toj stvari bila veoma važna po svojim posljedicama za njega, za dijete i za Mariju. Još više zbog toga, što je bio samo povjerenik nebeskog Oca kod Sina, koji mu je povjeren. Smireno je čekao da Gospodin objavi svoju volju.

Čitaj dalje

Oblačeći nošnju obucimo i vjeru predaka

Cvjetnica na Dubovcu

Župni listić 6. korizmena nedjelja 24.3.2024.